Sjedim danas sa svoja dva dečka u parkiću, u blizini svoje osnovne škole. Stariji se igra, mlađi spava. Ulazim s L u drvenu kućicu i slikam ga, jer, baš je štosna fotka. Pita me što piše na kućici, jer drvena kućica je sva pošarana. Krenem čitati i ne znam što reći. Vratilo me to u doba kada sam išla u osnovnu školu. Bilo je tu puno lijepih uspomena, ali bilo je i onih koje sam željela zaboraviti, a koja ostavljaju gorak okus u ustima.
Mislim da je gotovo svatko od nas prošao neku vrstu zlostavljanja u školi. Najčešće onog verbalnog. Barem ja jesam. Osnovna škola je bila najgora. Tada još nisi svjestan koliko su te uvrede beznačajne i glupe, nisi svjestan da te vrijeđa dijete koje zapravo na taj način privlači pažnju, želi biti popularan, želi biti sretniji, želi se svidjeti nekome drugome, ili jednostavno ne zna izraziti ono što osjeća… Ali, tada, svaka uvreda boli. Hodala bih prema školi, kada bi grupica dečkiju vikala „ciganko, reš pečena, dlakava“. Pogledala bi ih i samo se nasmijala. Nekad bih pokazala srednji prst. Smijala bih se, ali iznutra sam plakala. Bilo je tu svega, ali sada nije bit u tome što sam ja proživjela kao klinka. Bitno je da sam danas tu, sretna i izgrađena osoba, bez obzira na ružne riječi koje sam čula.
Sada, kada sam mama, još više sam osjetljiva i užasno prestrašena, jer ne znam što čeka moju djecu. Ono što znam – puno je gore. Uz društvene mreže, uz mobitele i kamere. Hej, pa danas se sve snima i dijeli. Uz sve to, još je gore jer postoje i te live opcije. Live opcija da netko tamo gleda kako se dvije curice tuku na školskom igralištu. Opcija da se stvori event kojem prisustvuje čitava škola i gleda tu agresiju i bijes koji izlazi iz djece, jer to su DJECA. Što ona zna o tome što je sve čeka u životu? Klinci žive od danas do sutra. Prepisat na testu, svidjeti se simpatiji, nabaciti dobar selfie i skupiti lajkove. To je živi horor. Ali, nisu klinci tomu krivi. Tko ih odgaja? Tko im je kupio te mobitele? Tko ih nije naučio poštovanju i SAMOPOŠTOVANJU? Mi. Roditelji. Jer smo zaokupljeni poslom, možda zato jer idemo linijom manjeg otpora. Možda zato jer je lakše zažmiriti i misliti kako naše dijete nije sposobno napraviti nešto loše. Naći im opravdanje. Pronaći izgovor zašto je takvo.
Gdje je nestalo poštivanje odraslih? Gdje je nestao autoritet? Nikada ne bih poželjela biti učiteljica ili profesorica ili teta u vrtiću. Jer, i one su izložene agresiji djece, a onda i agresiji roditelja koji apsolutno ne prihvaćaju svoju odgovornost za vlastito dijete. Ponavlja se i ono o čemu sam već puno puta pisala – i mi roditelji ne znamo odgojiti svoju djecu jer smo izloženi kritikama okoline. Od trenutka kada rodiš – bilo da si rodila prirodno ili carski, od odluke hoćeš li dojiti ili nećeš, hoće li dijete ići u vrtić ili će ga doma čuvati teta. Sve su to NAŠE odluke o životu naše djece u koje prste upire okolina koja na to NEMA PRAVO! Stalno se opravdavamo. Ja želim preuzeti odgovornost za svoje dijete. Želim ga odgojiti da bude svjestan koliko vrijedi i da baš sve što pomisli – može ostvariti uz POŠTENI trud i rad.
Kako njihova mala srca, koja su iskrena i neiskvarena, kako i u kojem trenutku ta srca zaborave i postanu tvrda? Možda kod kuće imaju nesređenu situaciju, slušaju kako se roditelji svađaju, tuku, psuju jedno na drugo. Možda ih roditelji ne doživljavaju jer su prezaokupljeni svojim problemima. Možda su izložena agresivnim filmovima, spotovima, crtićima. Jer, dječji filmovi uvijek prikazuju grupicu bahatih, ušminkanih popularnih djevojčica i one jedne koja je ružna i nepopularna. I već tu ispiremo mozak, jer ako si ušminkana, znači da si i popularna. Crtići sa izobličenim likovima, spužve bob i kojekakve spodobe, Cartoon Network koji je nekada imao relativno pametne crtiće – danas prikazuje nešto čemu niti ime ne mogu dati jer takve likove niti u hororu nisam vidjela. Spotovi i zvjezdice sa XL guzicama, sisama, usnama. Kakav je to primjer? Čemu ih uči?
Da ne duljim, postavljam sama sebi pitanje što učiti svoje dijete? Što ako mi dođe doma s masnicom na licu, jer su ga djeca istukla, reći mu da ignorira? Reći mu da vrati? S nasilnicima se ne može razgovarati. To je moje mišljenje. Ali, nasilje se ne može istrijebiti nasiljem. Što nam onda preostaje? Kada saznate da vam je netko blizak bio zlostavljan od strane vršnjaka, poželite oderati kožu, poželite učiniti sve kako bi ranu svojeg bližnjeg što prije zacijelili i zaboravili. Ali, jeste li vi zaboravili svoje traume? Ja se svake uvrede sjećam. Sjećam se dečka iz razreda koji me pljunuo i nazivao cigankom, sjećam se djevojčice par godina starije koja me u osnovnoj školi gurnula nasred ceste jer sam joj išla na živce. Ali, prošlo je.
Obećajem sebi da ću RAZGOVARATI sa svojom djecom. Uvijek. Ukazivat ću im na njihove pogreške, učiti ih da se obrane i raditi na tome da imaju SAMOPOŠTOVANJE. Ali, treba i do toga doći. Jer, kada izađu iz našeg doma, od vrtića pa na dalje, ne odgajamo ih samo mi. Odgajaju ih prijatelji, vršnjaci, učitelji, profesori, DRUŠTVO. I umjesto da se bavimo idiotskim pitanjima poput toga je li pas dio obitelji ili nije, bavimo se onim dvjema djevojčicama koje su se do krvi potukle na školskom igralištu. Bavimo se njihovim vršnjacima koji su mirno gledali sa strane i navijali. Bavimo se Lukom Ritzom, bavimo se budućnosti naše djece.
SONJA
Supermama živahnog dječaka, s još jednim muškim pojačanjem na putu. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
