Znaš, dječja sobica u točkicama nije samo za slikanje. U njoj se presvlači, svlači, kaka – i gle čuda – i to govance smrdi isto kao ono u sobici bez točkica. U toj sobi, među svim medenim detaljima se nalaze i kapi protiv grčeva za kojima se poseže kad baš padne šećer u vodu – jer džabe što ti svi kažu da su to biljni pripravci već si u mama modu. Strahuješ od svega, pa i svoje sjene.
Danima gledaš i promatraš svaku sitnicu na toj štruci koju si donijela na svijet, ti a ne roda – je li se ogrebala ili je osip, zašto spava tako dugo, zašto ne spava, kakvi su to zvukovi, je li to treba tako?!?
U toj sobi s točkicama mame isto plaču – jer dojenje ne ide, jer rez nije nimalo carski, jer oka nisu sklopile, jer grčevi, jer – majčinstvo, odjednom i odmah. I nitko te na to ne može pripremiti.
Ali možeš pripremiti sobicu. Onako kako si kao klinka zamišljala. Pa mjesecima uživaš stojeći nasred te sobice stiščući na grudima najslađu malenu robicu dok objašnjavaš tom čudu u sebi da ćete se tu maziti i paziti. Da mu je tetka izdaleka donijela najslađeg medu i da mu je tata kupio gitaru da zajedno sviraju. Čitaš mu najdraže knjige i zahvaljuješ nebu na svakom udarcu iznutra.
Je li mama koja nema sobicu na točkice bolja od one koja je nema? Jesu li sljedeće „na tapeti“ mame koje svojoj djeci mogu priuštiti najskuplja kolica i baby gadgete? Bredniranu robicu? Jesu li one zato „lošije“ majke od onih koje to ne mogu? Ili ne žele? Što je recimo s mamama manekenkama? Paze što jedu i dok su trudne. Izgledaju savršeno par dana nakon dolaska bebe. Brzo se vraćaju na posao, jer – od toga žive. Doje svoja čuda u pauzama na setovima.
One ne plaču? Njihova djeca nemaju temperaturu, osipe i grčeve?
Zašto se majčinstvo predstavlja kao muka u kojoj eto moraš biti uvijek prljave kose, nenalakiranih noktiju i u pidžami. I nikad ne smiješ izaći vani bez bebe? Zašto je problem vratiti se u staru formu, zablistati na plaži?
Ne moraš! To je tvoj izbor. Imat ćeš vremena. Uvijek ćeš imati vremena za sebe. I to vrijeme ti je potrebno da se odmoriš. Da napuniš baterije. I to je skroz ok. Umjesto da budemo jedna drugoj vjetar u leđa, podmećemo noge.
Zašto neku drugu moramo ocrniti da bi sebe objasnile?
Svaki put kada sam uspjela utješiti svoje uplakano dijete – bila sam supermama. Niti jedan Batman niti Wonderwoman meni nisu bili do koljena. Svaki put kada se zbog mene nasmijao i pustio glasić bilo je ravno loto zgoditku. Kad sam mu napokon skinula temepraturu bila sam sebi živa legenda. Supermama.
Ako sam na Instagramu – onda sam insta supermama? To je ta logika, jel da? Ponosna sam na sebe.
I svoju vrijednost ne mjerim lajkovima. Ja sam ovdje radi sebe. I uživam i dalje.
Kada budem jednom imala vlastiti stan, prvo ćemo srediti Robijevu sobicu.
Do tada uživam u svim vašim sobicama s točkicama, krevetićima s krovovima, personaliziranim jastučićima i medenim cipelicama.
I tulipanima, da ne zaboravim…
VILDANA
Vildana, nepopravljiva romantičarka i zaljubljenica u dobru knjigu koja je sarajevsku adresu prije dvije godine zamijenila dubrovačkom, a sve zbog – ljubavi, čega bi drugog. Žena sa skulama. Kolekcionar. Svega što se može skladištiti i onoga što se arhivira unutra. U srce i dušu. Živi savršeno nesavršenim životom sa svoja dva dečka, onim većim – neobičnim bradatim muškarcem s milijun hobija i malenim čovječuljkom u kojem je naseljena sva ljubav svijeta i koji joj je poklonio najljepšu avanturu života – majčinstvo. Uživa u jednostavnim stvarima, pravoj bosanskoj kafi s malo mlijeka i morem na tanjuru. Kao manja i mlađa je skupljala šećere s putovanja a sada skuplja kreativne i inspirativne ljude. Na Instagramu otvara dušu da nadomjesti nedostajanje porodice i prijatelja. Superosjetljiva i superemotivna nutrina zapakirana u metalni oklop. Vječno zaljubljena u ljude koji ga znaju razbiti.
Instagram: @vylson
