Dok se bliži prvi rođendan našeg bubača, postajem pomalo nostalgična. Navečer prije spavanja gledam njegove slike. To stvarno nisam mislila da ću ikada raditi! I opet sam se primila slaganja slika u album, da, kao, to više završim. A zapravo mi je to samo izlika da stalno mogu pregledavati bubačeve fotografije.
Sjećam se tog našeg prvog susreta. Rodila sam. Stavljaju mi ga na prsa. Divan je, onako mokar i zgužvan. Savršen je. Presladak.
U rodilištu i kad smo stigli doma, divim se tom novom ljudskom biću. Prolaze tjedni… Prvi mjesec. Mazimo se. Koristim svaki trenutak da ga gledam. I dok spava. Muž mi se smije. Svakim danom se divim tom malom ljudskom biću. Presladak mi je! Dok spava na meni, ne mogu ga se nagledati. Kad poraste sigurno neće biti tako slatki. Zato uživam u svakom trenutku.
A onda dolaze nove vještine, novi pokreti. Puza. Sjedi. Ustaje na nogice. Brblja. Samostalno stoji. Oponaša nas. Hoda. Razina slatkoće raste. Čudim se kako mi je sve draži i još slađi. I kad radi što ne smije, i kad se buni, i kada plače – sladak je! Pitam se kada prestaje ta slatkoća?
Na stranu sad moje dijete. Moje je, pa mi je slatko. Ali gledam djecu oko sebe – nećake i nećakinje, kumčad, djecu prijatelja… Rastu, usvajaju i uče nove stvari i sve su mi divniji, sve su slađi, ono kako se kaže, pojela bih ih! Čak se povremeno sjetim i djece s posla, iako nisu mala. Padaju mi na pamet neki razgovori, njihovih zaključci, “biseri”, šale, njihovi pogledi, igra na školskim hodnicima… Sva ta sjećanja me vesele, kao kad sam počela raditi.
Od jedne sam prijateljice čula teoriju da bi žena trebala imati još djece ako su joj mala djeca općenito slatka. Kada jednom prestanu biti slatka, to je znak da bi trebala završilti s rađanjem. Ne znam je li tome tako. Vi mi, mame koje imate stariju djecu, to recite. I kada će mi djeca prestati biti slatka? Posebno moje dijete.
Prestaje li ta slatkoća ikad?! Kad uđu u pubertet možda? Pa ću onda opet gledati albume i slike na mobitelu…
MAGDALENA
Mama kojoj je uzor Supermama Marija. Pleše sa svojim raspjevanim dečkima – bubačem s puno kose i njegovim tatom, te voli šale na račun svog prezimena. Po struci profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Nesavršena perfekcionistica, racionalna emotivka, pomalo uštogljena, ali veselog duha. Uživam u čitanju knjiga, flatlay fotografijama, proučavanju katoličanstva, ispijanju kave kroz cijeli dan, organizaciji i odlascima po restoranima s mužem. Razmišljam u hashtagovima i sanjam o velikoj obitelji. Na blogu pišem o braku i majčinstvu iz vjerske perspektive, a ponekad i o sasvim običnim životnim situacijama.
Blog: Mama pleše
Instagram: @mamaplese
