Hodam prema središnjem dijelu zelene pulske livade, razgaljena, znojnih ruku, raznježena, ustreptala od uzbuđenja. Zapravo, od nepoznatog “jedvačekanja”. Čudno i blesavo, no osjećaj je blizak onom nakon poroda, a ni sama ne znam zašto do te mjere podsjećaju jedan na drugog.
Livadom odzvanjaju glazba i glasovi djece, roditelja, baka i djedova. Baloni miluju grane stabala, a među njima se ističu oni što ispisuju srebrni broj deset, slavljenički broj djelovanja jaslica (i vrtića) koje moj sin pohađa svega tri mjeseca.
Približavajući se gomili ne bih li tetama predala grickalice i sokove (kako je i pisalo na papiriću što je tjedan ranije podijeljen roditeljima, a kojeg doma čuvam poput svjedoka nečeg što se dogodi jednom i nikad više, jer moje prvo dijete ima svoju prvu jasličku priredbu) ugledam predivnu dugu koja visi s raskošnih grana, a koja simbolizira vrtić u čijem se imenu i nalazi. Duga je, budući da se radi o rođendanskom slavlju i završetku još jedne pedagoške godine, u ovom slučaju predstavljala “pinatu” prepunu bombona koju će kasnije mališani nemilosrdno lupati ne bi li uživali u njenim plodovima.
No, za mene je ona predstavljala mnogo više; realan i metafizički prolaz ispod duge. Potpuno sam drugačija osoba od one koja je prvi put okrenula broj vrtića upitavši imaju li “mjesta za nas” i od one koja je pred tri mjeseca ostavila dijete ovim divnim ženama koje mi danas na oči tjeraju suze radosnice.
Ne tako davno djelovale su mi potpuno drugačije. Nensi koja je na prvim prilagodbama promatrala sina koji je netom naučio hodati kako se spotiče o igračke uhodane jasličke skupine, ekipe u kojoj je on padobranac, imala je oči pune suza, no ne radosnica. Bila sam uplašeni pekmez, nedorastao situaciji (danas znam da je to normalno i da nikad nisi dorastao kad djetetu nalaziš zamjenu za sebe). Nećkala sam se, premišljala, uvjeravala samu sebe kako sam pogriješila, “dala ga prerano”…..
I naravno, nalazila dovoljno argumenata koji idu u prilog mojim strahovima: ne žvače još najbolje, u dnevni san utone samo uz pjevanje, zna se spotaknuti, trpa u usta sve što mu se nađe na putu, još nije jeo plavu ribu…….nastavi niz 🙂
U ovo nedjeljno prijepodne dok moj sin trči za maskotom Mickeya Mousea, sigurna sam da bih ga bila zakinula kad bih se bila oslanjala na taj negativan niz.
Gledajući ga okruženog prijateljima iz vrtića koji ga grle, zovu imenom, prilaze ne bi li se igrali zajedno, praćenog nježnim i ponosnim pogledima djedova i baka, osjećam se miljama naprednija od Nensi s jasličke prilagodbe, mudrija i zrelija.
I znam, da očevi i majke koji nemaju povjerenja u sebe, nemaju ni u tete u vrtićima. A ni u svoju djecu. Znam jer sam to doživjela.
Separacije su teške i bolne, upravo kakve i trebaju biti. A autentični roditelji ostat će u toj težini i izdržati ju, dan po dan, i onda kad misle da ne mogu. Dijete pak, koje vidi da su roditelji sposobni pustiti ga u jaslicama, vjerovat će sebi da može biti samo u jaslicama. I naravno, tamo neće biti kao kod kuće, jer svijet tako funkcionira; nigdje nije kao kod kuće. I to je u redu.
Zato su jaslice prolaz ispod duge, prijelaz iz gnijezda u socijalizaciju, u suze i smijeh, u uspone i padove, različitosti i uvažavanja, pronalaženja vlastitih snaga, oslanjanja na vlastite resurse i inteligenciju. I koliko nam/im to bilo teško čuti, roditelji/staratelji oni su koji djeci stvaraju težine u prijelaznim periodima poput ovog. Red, disciplina, bonton i granice kojima ih se u vrtićima uči; ono su za čime svako dijete vapi, a nedostatak navedenog manifestirat će na razne načine: od agresije do depresije. Držati dijete čvrsto uz svoje skute nije uvijek manifestacija ljubavi, već vlastite nemoći i ograničenosti.
Iako imam dijete koje je prilično društveno i ekstrovertirano, i sama sam bila na ivici (ne)slobode o kojoj pišem. Zamka je to u koju nas baci majčinska ljubav. Zato je važno majkama dati podršku, koliko i da ju one odluče prihvatiti. Smisao je to i jaslica; biti podrška i sigurnost relativno friškim roditeljima, kako bi se mogli vratiti društvu čiji će dio postati i njihovo dijete, baš zato što su mu pokazali da od društva ne treba bježati.
Toliko sam se puta u postpartumu htjela pokriti plahtom po glavi i pobjeći od svijeta, prvi puta u potpunosti shvaćajući značenje engleske riječi “overwhelming”. Paradoksalno, ali dijete zbog kojeg smo se htijeli sakriti svijetu tjerani nagonom pra predaka, sada nas ekspanzivno i nepovratno njemu vraća. Zbog djeteta stvaramo nova poznanstva, odlazimo na prekrasne rođendane, družimo se s gusarima, plešemo Ringe raja na prepunim trgovima (ne osvrčući se na tuđe poglede), ljuljamo se na livadama, ponovno prvi puta gledamo i doživljavamo stvari prisjećajući se koliko je u njima čarolije kreacije. Morski kamenčići umjetnička su dijela, avioni su čudesa s nebesa, salata je najveća radost gladnim kornjačama, susjedov pas najbolji je prijatelj. Iz dana u dan rastemo, učimo i napredujemo, neopterećeni starim prioritetima.
U tom je rastu vrtić snažna karika. U vrtić ne idu samo djeca, već i mi odrasli, svakoga dana, poštujući njegova pravila. Zato ću, za kraj teksta citirati Roberta Fulghuma autora knjige “Sve što zaista trebam znati naučio sam u vrtiću”:
“Sve podijeli sa drugima.
Igraj pošteno.
Ne muči ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj ono što nije tvoje.
Kada nekoga povrijediš, ispričaj mu se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u toaletu.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi – svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj se od svog vrtićkog kolege.
Ne zaboravi da čudo postoji. Sjeti se sjemenke u plastičnoj čašici: korijen je krenuo u dubinu, stabljika u visinu, niko ne zna zašto i kako, ali tako je sa svima nama.”
I zaista, životne se mudrosti kriju u pijesku dječjeg igrališta. Pitanje je samo jesu li se odrasli spremni zaprljati. Prljavština je to koja čisti dušu.
PS. Iako ovaj tekst afirmativno govori o jaslicama, nije mu namjera patronizirati onima čije dijete tamo nije. Ja nisam imala drugačijeg izbora, te stoga mogu govoriti o benefitima mog (kao i bolima), te koliko boravak u grupi pozitivno utječe na razvoj djeteta. Svaka (super)mama, odnosno svaki roditelj i staratelj ima pravo donijeti odluku na temelju svojih mogućnosti, te vlastitih potreba kao i potreba djeteta. I zbog toga se ne moraju nikome opravdavati. Ovo je samo priča o povjerenju. U sebe i ostale.<3
NENSI PEREŠA LICUL
Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu.
Instagram:@nensiperesalicul
Facebook: Nensi Pereša Licul
