Otkako sam rodila, često razmišljam o nasljeđu. Točnije, osjećam ga. Ne ono materijalno, opipljivo, već nematerijalnu baštnu u različitim oblicima. Najčešće je njena nuspojava samo jedna; doživljaj, odnosno emocija. Uvijek sam tome pridavala važnost, no ne do te mjere da se rasplačem kad čujem zvuk istarske ljestvice na harmonici na manifestaciji koju odrađujem u sklopu poslovne obaveze (što baš i nije najprofesionalnije) ili da se naježim i natopim oči razmišljajući koliko bi se pobjedi Vatrenih veselili oni kojih više nema, a koji su najviše zaslužili doživjeti ju.
Čula sam nedavno divnu rečenicu koja otprilike glasi: “najveće nasljeđe koje majka daje ženskom djetetu je mogućnost da to dijete jednoga dana postane majka (naravno, ako može ili želi).” To sam shvatila metaforički, naravno. Ne bih voljela biti ovdje interpretirana uskoumnom ili ograničenom u poimanju ženskih potencijala. Naprotiv. Pokušavam pisati o tankim nitima što se prenose s generacije na generaciju, i s gena na gene, ako hoćete. O titrajima. O zvjezdanu prahu kojeg, na svjesnoj ili nesvjesnoj razini svi osjećaju. Zaslužan je za opstanak ljudske vrste, često licemjerne, ljubomorne, huškačke, a opet tako posebne i vrijedne svake ljubavi, naprosto čudesne. I ta je ljubav nasljeđe o kojemu promišljam.
Majka sam muškom djetetu i dirljivo mi je osjećati kako imamo priliku dati mu toliko ljubavi (i autoriteta) i informacija, ili još bolje, alata za dolaženje do informacija, kako bi njegova djeca (ako ih bude mogao i uopće htio imati) bila dvaput bolja, a unuci mu triput bolji od nas. To je prekrasna šansa. To je šapat života koji kaže “sutra je novi dan”. To je znak da ostavljamo nevidljiv, a neizbrisiv pečat, svjetionik, vjeru kako ništa nije uzalud.
Prvi mi se puta emotivno rastvaranje dogodilo lani u kolovozu, kada sam, kao majka desetomjesečnog djeteta posjetila Trku na prstenac, staru vitešku igru u Općini Barban kojoj sam pripadala. Uvijek me privlačilo posjetiti Trku, uživati u pogocima u sridu, slavlju slavodobitnika i zvuku kojeg bi kopita dostojanstvenih konja dižući prašinu proizvela ljubeći barbansko tlo. Da pojasnim, riječ je o igri sličnoj Sinjskoj Alci.
Nikada, do prošle godine, nisam plakala gledajući Trku na prstenac, priljubljena na užarenu ogradu tik do staze. Međutim, prošle sam godine toliko plakala da mi je bilo neugodno od ostalih posjetitelja. Povezujem to s vatrom, koja gori u nama, a kad donesemo novi život na ovaj lijep i težak svijet, nemoguće ju je ugasiti. To je onaj isti plamen koji vrišti kroz vjekove, moralni orijentir, istina o nama. Kad sam čula roženice, vidjela mlade pripadnike kulturno – umjetničkog društva kako, kao uvertira u Trku, ponosno koračaju stazom, ugledavši konjanike koji su najproduktivnije godine života uložili u nematerijalnu baštinu svojih djedova, steglo me u prsima, u duši, u srcu, u očima i prepoznala sam trenutak koji mi govori: ”to je tvoja najveća ostavština, to će baštiniti tvoji potomci”. Nisam mogla prestati plakati. Popustile su sve moje brane u tom “aha – trenutku”. Smisao, zatvoren krug života. Sve na jednoj stazi u sunčano poslijepodne. Vidjela sam sebe, malenu, u haljinici s printom raznih voćaka, plavokosu s kikicama, kako trčkaram, vesela jer će mi djed kupiti veliki crveni balon. U podlozi sam čula roženice, obojale su nedjeljno poslijepodne sad već, dalekih, a tako toplih osamdesetih. Pred očima sam mogla vidjeti trenutke u kojima je moj pradjed (kojeg nisam stigla upoznati jer mi ga je oduzeo egoistični rat) veličao život u narodnoj nošnji plešući baš ovaj ples uz zvuke baš ovog instrumenta koji svira metar do mene. Osjećam čistu zahvalnost, poniznost jer je netko bio ovdje prije mene i bit će nakon mene. Ljubav. Kompletnost i mir. Mjesto pod suncem. Ono što zovu dom.
I zaista, važno je voljeti svoje (sebe) kako bismo voljeli i duboko i iskreno poštivali tuđe.
Nakon toga, dogodilo mi se to još nekoliko puta i uvijek je bilo u uskoj vezi s ostavštinom koja ne ulazi na bankovne račune ni u plave kuverte, već reflektira zdravu pripadnost, bazičnu sigurnost prijeko potrebnu za emocionalnu stabilnost.
Svi mi imamo sveti dio, onaj u kojem počiva mir. Svi smo mi rezultat čuda i ljubavi koju, ograničeni trodimenzionalnošću, ne možemo pojmiti. Svi bismo trebali čuvati netaknutim taj sveti, nevin, samo naš dio. Iz nekog je razloga naš. Iz nekog je razloga čist. Ne se njime rasipati. I uteći mu kad težimo miru. Ne dopuštajući nikom da ga ponizi i umanji njegovu vrijednost. Svi bismo trebali dio duše čuvati samo za sebe, kako bismo u vrevi raznih “distrakcija” mogli uroniti u njegov zagrljaj.
Vjerujem kako je to, uz ostale neopipljive darove, jedan od najvrijednijih koje ostavljamo sinu. Istina o onome tko je. Zato uopće nije važno čime će se baviti, gdje će živjeti i koja će biti njegova opredjeljenja. Baš oni kojima nije problem biti s drugačijima ili biti drugačiji od očekivanja okoline (pa i tradicije), najsigurniji su u svoju vrijednost i mjesto pod suncem. Odgojiti takvu, očekivanjima neopterećenu osobu, bio bi najveći uspjeh.
NENSI PEREŠA LICUL
Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu.
Instagram:@nensiperesalicul
Facebook: Nensi Pereša Licul
