Mamin instinkt. Znat ćeš. Shvatit ćeš. Djelovat ćeš na vrijeme. Instinktivno ćeš reagirati. To sam sve čula po sto puta u trudnoći, u pripremama, a najčešće kad sam rodila. Nisam vjerovala, sumnjala sam. Što znači da sam, ustvari, sumnjala u sebe! Hoću li ja to moći, hoću li stvarno znati? Ali kako ću znati, koga da pitam, gdje da to pročitam, kako da saznam ili ono najgore – a kako to drugi? Evo pišem ovaj tekst, jer želim i ja biti dosadna i reći – “Znat ćeš odgovor na svaku dilemu, na vrijeme ćeš reagirati i sve će ispast baš kako treba! 100%!”
Moj mali je nedavno napunio dvije godine i iskreno tek sam nedavno shvatila da cijelo vrijeme sve znam i da sam sa svim odlukama zadovoljna i da funkcioniramo bolje nego što sam ikad mogla zamisliti. To je taj mamin instinkt o kojem svi pričaju. Da, imam ga. Mora biti da sam rođena s njim! Trebalo mi je neko vrijeme da to shvatim, da ga osvijestim, da se napunim tim majčinskim samopouzdanjem i odkad sam ga osvijestila – još sam sretnija mama.
Sjećam se kad smo bili u posjeti mojoj teti ljeto kad se rodio, imao je dva mjeseca i stavila sam ga spavati u sobi malo dalje od terase gdje smo mi sjedili. Nemirno sam sjedila i pijuckala kavu u kojoj nisam mogla uživati i evo me dižem se idem ga pogledati i dok hodam prema sobi, čujem da počinje plakati. Instinkt!
Sjećam se kad nismo spavali mjesecima, jer je samo htio cicku cijelu noć, kao dudu, ali nije htio dudu (a htio ju je tokom dana!), pa sam mu sa šest mjeseci i tjedan dana teška srca odlučila pripremiti bočicu za večernji obrok, u nadi da će ga “knockoutirat”, pa ćemo se barem malo svi naspavati – i je, odmah prvu večer! Instinkt! Drugu nije, ali uz taj ritam što sam mu uvela večernju bočicu, smo u roku mjesec dana znatno produljili noćno spavanje, uz to sam mu odlučila uvest red u dojenju po noći i dati mu cicku prvo 3x, pa 2x pa 1x. I uspjeli smo s njegovih osam mjeseci maknuti noćno dojenje. Instinkt!
Sjećam se te prve zime s njim i muke koliko ga toplo obući. Odlučila sam da neće nositi štrample, uz tople hlačice, dekice i tzv. “footmuff” za kolica. Kada je par dana bila baš sibirska zima obukla sam mu tajice (koje smo imali za po doma) ispod hlača, uz sve ostalo što pretvara malu bebu u maloga medu. Imali smo jednu jaču prehladu tu prvu zimu, i to virusnu. Instinkt! Međutim, ove zime sam strašno inzistirala na kapi, dok je on inzistirao na “ne kapi”, bitke smo vodili tjednima, živci su pucali, oboje smo plakali, dok nisam našla savršeno rješenje – kapa koja se navlači preko glave, da samo ostane lice vani, kao mali Ninja i do kraja zime nije htio vani bez nje. Instinkt!
Imamo stepenice u stanu, gornje smo zablokirali i napravili mala vratašca, ali donje smo ostavili otvorene, jer nismo htjeli raditi zatvor u stanu. Pa naučit će…i je! Puzao je po stepenicama gore dolje sa devet mjeseci, stajali smo pored njega, pomno sve pratili i imamo odlične videe u kojima se spušta niz stepenice potrbuške kao s tobogana. Instinkt!
Sjećam se prošlo ljeto kada je prohodao s trinaest mjeseci kako je bos hodao po plažici punoj kamenčića, pola je hodao, pola je puzao…bilo me strah da ga bole svi ti kamenčići, da mu nije ugodno, ali pustila sam ga i do kraja ljeta je trčkarao po toj istoj plaži. Instinkt!
Jedna od većih dilema je bila kada će krenuti u vrtić i krenuo je sa osamnaest mjeseci. Išao bi samo kroz jutro do podne, poigrati se i družiti se i to nam je jedna od najboljih odluka. Inače je jako društven i najsretniji je kad je u društvu djece, adaptacija je trajala tri dana. Prva tri dana sam ja bila s njim, a ostala tri je plakao pet minuta nakon što sam ja otišla. Ta tri dana brojim pod “adaptacija”. Vrlo brzo sam dočekala da neće ići doma i upit odgajateljice “zašto ga ne ostavim dulje?”, međutim bio mi je premali i osjećala sam da je dovoljno tih par sati. Zbilja je bio sretan s tim rasporedom i plešući i gazeći lokvice smo išli doma na spavanje. Instinkt! Ok, nekad i s urlicima jer nije htio sjest u kolica.
Zaljubila sam se u najslađe male japankice na Mickey Mousea, pokazala mu ih i odmah je bio oduševljen, jer voli Mickey-a. Znala sam da nisu bas najidealnija obuča, ali naše glavne sandale za ljeto imamo, a trebamo nešto za oko kuće i plažu. Nije se skinuo iz “Mickeya” cijelo ljeto, a ove glavne sandale smo minimalno nosili. Ne znam kako ću mu objasniti kada se vratimo s mora da ih po gradu ne može nositi, jer prvi komentar ujutro kada ga oblačim je “mama, ja bi Mickey-a”. Instinkt!
I sad trenutno najdraže pitanje, jesmo li ga skinuli s pelena? Jer svi vide dijete koje samo ulazi u more s mišićima i ne izlazi van, trči okolo za starijom djecom potpuno ravnopravno, sudjeluje u svim razgovorima i s puno sigurnosti odgovara na sva pitanja. Ne, nismo ga odlučili ovo ljeto skinuti s pelena. Nabavili tutu i onaj nastavak za WC školjku, jesmo. Stavili smo ga desetak puta na tutu ili WC. Ni jednom nije tamo nešto obavio, a na tuti bi vikao “jesam, jesam!” I opet, instinkt! Znam svoje dijete i znam da će u jednom trenu pokazati interes za to. Čim pokaže interes, mi nastupamo. Do tada neka uživa u bezbrižnim pelenskim danima, jer su mu svakako odbrojani. Mi ćemo mu svaki dan pričati o WC školjci i što se tamo radi, a ako ne uspijemo to riješiti tokom ove godine, iduće ljeto će biti prepuno uzbuđenja, sigurna sam.
S obzirom da sam se od nedavno uspjela tako povezati sa svojim instinktom, vjerujem da je tu oduvijek i zauvijek. Instinkt. Anđeo Čuvar. Zovite ga kako želite. Od nedavno shvaćam da ako je moje dijete sretno, zdravo, ispunjeno, zaigrano, s neuništivim povjerenjem u mamu i tatu i u jednom komadu – radimo bas SVE kako treba!