PLAČEM!

Čudan dan! Trčim od jutra, a bolesna tako da jedva stojim na nogama. Pokupila sam virozu od najmlađe kćeri i naizmjence brišem nos njoj pa sebi. Da ne spominjem da nisam spavala noćima. Uostalom, spavanje je i tako samo bajka za mame kao i Crvenkapica za djecu. Uz sve to, starije kćeri su ovaj tjedan u popodnevnoj smjeni u školi što mi zadaje posebne muke jer im se popodnevni termini nikako ne poklapaju, tako da stalno gledam na sat. Dok one doručkuju u 9, ja razmišljam što ću kuhati za ručak u 11.30 a što za večeru u 18h (sve nam je pomiješano)! Toliko kuhanja u jednom danu…a kad sam se udavala prije 10 godina nisam znala ni jaje ispeći.  Zato moj muž kaže da me uzeo na kredit hehe. Neka mu, isplatilo mu se ?.

U podne sjedamo nas 4 curke u našu plavu munju i odvodimo Tenu u školu, a mi još do tržnice. Kupimo sve što trebamo i sad je vrijeme za pakiranje u auto: Laura i Lorena, zatim hrpa vrećica i šećer na kraju su Lorenina kolica koja, iz nekog razloga, nikako ne mogu sklopiti. Pokušavam na sve načine, gledam, obilazim oko njih, ali ne uspijevam. Zovem muža na video call, on objašnjava, a ja nakon nekoliko ponovljenih uputa kroz suze napravim što trebam. Da, kroz suze! Rasplakala sam se na parkiralištu radi kolica. Ja ništa ne znam, kako je to moguće, plačem tu radi kolica, kako ću onda završiti fakultet uz takav mozak. Hrpa crnih misli munjevitom mi brzinom prolazi kroz glavu. Da mi tako lako dolaze i briljantne ideje, gdje bi mi samo bio kraj!?

Zašto to radim sama sebi? Je li to kod svih nas mama tako da nas umor, neispavanost i obaveze tjeraju da mi same sebe tjeramo još više i jače pa kad ne uspijemo u sitnici od toga stvaramo paniku i smatramo se lošim mamama i neuspješnim osobama? Jer ja sam sebi sad neuspješna, ne samo zbog kolica, već i zbog toga što plačem zbog njih. Što je meni? Tridesettrogodišnja majka troje djece i plačem kao beba!

Nakon sve te drame i muke, 4 vožnje do škole i natrag, večere, kokica, druženja s djecom i mužem…nakon što su svi zaspali, a ja kao učim za ispit i opet ne spavam, došla sam do sljedećeg zaključka: ja sam čudovište iz Loch Nessa koje se preselilo u Zaprešić i prijeti, ali samo jednom stvorenju – samoj sebi. Sama sebe mučim s nerealnim očekivanjima, za koja mi nitko ni ne garantira da su stvarno ispravna. Smijem li plakati pred svojom djecom i drugim ljudima? Smiju li vidjeti da je mama ljudsko biće koje plače, ne sluša vlastite savjete, koje se spotakne na ravnome? Ili trebam biti oličenje snage i savršenstva, čvrstih načela i kamenog lica? Ne, ne…sigurna sam da to nije moja supermoć! Ja sam supermama koja plače i koja griješi, opsuje kad ispusti nešto iz ruku…ali dignem se, sklopim ta kolica i idem dalje! Nisam od kamena niti trebam svoju djecu učiti da budu takva.

Pokazivanje osjećaja ne bi smjelo biti bauk. Mi mame previše tražimo od sebe. Plakati ću, opsovati, spotaknuti se i neću se više zbog toga smatrati lošom majkom, lošom suprugom ili općenito lošim primjerom za čovječanstvo. Plakati ću od tuge kad su mi djeca bolesna, kad čujem tužnu vijest na televiziji. Plakati ću od sreće kad pogledam nasmiješena lica svojih curica dok se igraju sa svojim tatom koji zbog toga sjaji i zgodniji je nego ikada. Hoću! Jer to je moja supermoć: plačem!


ANA @anasank

Mama tri predivne curice, devetogodišnje Laure, šestogodišnje Tene i dvogodišnje Lorene. Voli knjige, putovanja i Starbucks. Nakon šest godina provedenih u Bukureštu, posao ju je vratio doma u Zaprešić, mali gradić kraj Zagreba. Nostalgija za “rumunjskim životom” je stalno prati pa se tako svako malo zajedno sa svojom obitelji  spakira i otputuje. Nedavno je ponovno krenula na fakultet u nadi da će ga  napokon i završiti. Uz stalne školske brige, privikavanje na vrtić, putovanja, sad i studentske muke, borbe sa kilogramima i ostalim životnim važnim i nevažnim sitnicama velika želja joj je vratiti se pisanju.