Autor: Ana Šantorić Kekez

kako biti loša mama?

Sigurna sam da je svaka od vas pročitala barem jednu knjigu u tome kako biti dobar roditelj, kako razgovarati s djetetom, kako ga hraniti, koliko puta ga je normalno poljubiti i slične potrebno nepotrebne savjete raznih psihologa, odgajatelja, znanstvenika. Ja sam naravno supermama i pročitala sam ih sve tako da ne radim niti jednu grešku u odgoju svoje djece (nadam se da osjetite sarkazam u ovim slovima), ali nekada sam i ja bila dijete. Moji roditelji nisu pročitali ni jednu od tih knjiga, a i svi savjeti koje su tada dobivali od starijih generacija se danas smatraju lošima, tako da je čudo uopće što sam živa. Kako li sam samo ispala tako pametna, to je još jedno čudo koje bi se dalo proučavati od strane znanstvenika – ali stavimo sad…

zašto je odgoj tinejdžera puno teži od odgoja male djece?

Drage mame djece mlađe od 10 godina, znam da ste umorne, neispavane, pune briga. Znam da dok hranite bebu jednom rukom, drugom rukom pomažete prvašiću oko zadaće, osluškujete je li mašina za pranje rublja odsvirala kraj jer više nemate čistih čarapa te stalno pogledavate na sat jer uvijek je vrijeme za nešto: ručak, bočica, spavanje, mijenjanje pelena, izvannastavne aktivnosti i mogu nabrajati unedogled. Znam da dok ste na poslu većinu vremena mislite na djecu, šaljete bezbroj poruka ljubavi, poruka briga, poruka uputa…brinete jer je po noći dijete zakašljalo par puta, možda se pojačalo u vrtiću…brinete hoćete li stići pokupiti malene iz boravka jer što ako izađe van u 16 sati, a vas nema ispred jer ste zapele u prometu…brinete jer ne stignete sve, a toliko toga želite…brinete jer većinu vremena…

ako nam je teško, znači li to da smo patnice?

Pročitala sam upravo anonimno objavljen članak na supermame.hr “Žena, majka, patnica…”   koji je u meni izazvao miks raznih osjećaja, u svakom slučaju želju da odgovorim, pa kako slijedi: Draga Anonimna ti, Drago mi je da stigneš sve i možeš sve, još mi je draže da imaš supruga s kojim to sve možeš podijeliti. Mnogo je žena koje isto tako stignu sve i mogu sve te također imaju supruga s kojim to sve mogu podijeliti, pa eto, ne objavljuju to na sva zvona, ali su ponosno podijelile sliku svog djeteta koje kreće u školu i vrtić, iako je to suludo, jer pobogu ne ide na Mars. I da ide, neka druga ponosna majka bi na to stavila kontru: zamisli Marsa, moje je već mjesecima na Veneri. I tako možemo unedogled……

žene, do kad ćemo se skrivati i biti skromne?

Rijetko imam vremena za terapiju pisanjem i jako mi je žao zbog toga, ali možda ću jednog dana imati više prostora i za taj voljeni hobi. Uz posao, obitelj, kućanske poslove i sto drugih obaveza nekada je teško i udahnuti. Treba li tako biti ili ne treba, namećem li si to sama ili mi to život jednostavno tako tovari na leđa, često se pitam, ali nisam još našla pravi odgovor. Uglavnom, zašto to sad sve spominjem i zašto sam baš danas odlučila napokon uzeti malo vremena da ovo napišem, objasniti ću u narednim redcima. Na kavu mi je došla draga prijateljica s kojom se rijetko uspijem vidjeti, ali kad god se vidimo uvijek je to lijepo i inspirativno. Inspiriram li ja nju u ičemu, ne znam, ali ona svakako mene…

svatko je od nas barem jednom u životu susreo mamu vegetu

Došla si na pomno organiziranu dječju zabavu sa svojom dječicom koja su dobra i pristojna, sjede lijepo za stolom, jedu dobro, razgovaraju s drugom djecom. Ti si brižna majka, odmjeravaš svaki korak, razmišljaš, razgovaraš puno s njima, užasno se trudiš i većinu vremena misliš da radiš dobar posao. Nije ti lako, imaš obaveza preko glave, ali obitelj je vesela i sretna, svi više-manje zadovoljni i rezultati tvog truda se vide iz aviona. I tada evo nje koja svu tvoju muku i samopouzdanje zgazi u sekundi, Mama Vegeta, gospođa koja misli da sve zna, a zapravo ne zna ništa. U sve, ali zaista u sve se miješa: zašto nisu vani, zašto paziš na njih, zašto ne paziš, to ti nije dobro, trebaš ovako i onako, zašto ovo ono i tako bez…

muke po (mojim) roditeljima

Drage moje, većina članaka ovdje bavi se našim ulogama majki i supruga te se više-manje sve vrti oko djece, naravno. Međutim, što je s našim djetinjstvom? Ipak je to nešto što me obilježilo. Pa eto, voljela bih da nije. Sav ovaj trud koji mi ulažemo oko svoje djece, svojevrstan je napor većine nas da napravimo sve puno bolje od naših roditelja, da naša djeca budu sretnija, ispunjenija, voljenija. Znam da je definitivno tako u mome slučaju. Iako bih voljela da sam imala takvo divno djetinjstvo da mogu samo odgoj i ponašanje svojih roditelja preslikati na svoje ponašanje i odgoj svoje djece, nažalost nije tako. Moj je moto da radim sve suprotno! Zašto? Ne kažem da je ikad ijednom roditelju bilo ili je lako, jer znam da nije. Svako se bori…

budi dama

Vjerujem da je većina vas vidjela video Cyntie Nixon “Be a lady they said”. Ja sam ga danas pogledala i baš me pogodio. Koliko vas je čulo tokom života: budi dama! Ili: ne ponašaš se kao dama! A što je to točno dama? Na Hrvatskom jezičnom portalu definicija glasi ovako: ona koja se po mjerilima građanskog društva i života u gradu odlikuje odnjegovanim dobrim osobinama i otmjenim ponašanjem. To bi u prijevodu značilo: ponašam se kako drugi žele? Ili pazi, što će ljudi reći!? Živjela sam na selu gdje se podrazumijevalo da treba paziti kako se ponašaš jer svi sve znaju, što će selo misliti i slične budalaštine. Na primjer moja baka je već s 50 godina bila u crnini s maramom na glavi jer su običaji tako naređivali da…

mama svih zaborava

Prošlo je vrijeme blagdanskog ludila i evo nas svih u blagodatima siječanjske depresije. Nije tako strašno ako se ne razmišlja o potrošenim hrpama novaca, unesenim milijunima kalorija i da je sve u ormaru pretijesno, a kuda sa špekom!? Nećemo o tome razmišljati i zato nas neće ni uhvatiti simptomi depre. Posvetiti ćemo se novogodišnjim odlukama o pozitivnom razmišljanju i vježbanju i u raljama svakodnevnog ludila vrtića, škole, posla i sl. nećemo se ni okrenuti i ode siječanj, evo nam divne veljače, Valentinova i maškara. Evo, kao što vidite, pridržavam se jedne od svojih novogodišnjih odluka, a to je pozitivno razmišljanje. Na vježbanju se sad ne bih zadržavala. Nadam se da ste se svi lijepo proveli za blagdane i ušli u novu godinu svježi i zadovoljni. Mi smo ovaj Božić i…

torba za preživljavanje

Svaki put kad u blizini bude neka prirodna katastrofa, pomislim kako ja ni u kojem slučaju nisam spremna za tako nešto. Tu sad ne mislim na psihički dio, jer nitko se zaista u glavi ne može pripremiti za takve vrste užasa. Ne mislim ni na fizički dio jer, s obzirom da sam klaustrofobična i ne znam plivati, ne bih baš dugo opstala. Već, zanemarimo li najgore moguće scenarije, postoji blaža verzija, a to je da smo tu, na okupu, ali ne možemo do dućana ili u njemu nema robe, nema vode, nema struje… Imate li vi zalihe za takve dane? Imate li spremne boce vode? Konzerve, paštete?? Ja nemam i vrijeme je da se to promijeni. Neodgovorno je od mene kao majke da razmišljam da se to nama neće dogoditi…

mama želi ići na odmor

Razmišljala sam o čemu ću pisati. Htjela sam napisati jedan pametan i dobar tekst, međutim, ništa od toga. Glava mi je prazna kreativnosti i puna zahtjeva, želja, zadataka. Kotačići se vrte ovako… Pomozi oko zadaće! Idi na roditeljski! Operi hrpu veša jer sve ispada iz kante! Baš bih mogla ispeći kolače. Samo ispeći, ne pojesti! Pripremi rođendanske proslave, ubij se od pospremanja i nakon proslave. Vuci automobilske gume i stolove po garaži jer muž to neće taknuti danima, umoran je od posla. Bole leđa, jajnici ispadaju, bubrežni kamenci se miču gore dolje…nije to ništa, vjerojatno od sjedenja. Vježbaj! Baci te bicikle u kut jer si jedva preživjela preskakanje preko njih. Peri tepihe pune čokolade i čipsa. Gledaj svoje napaćene radničke ruke i u panici zovi sve salone da ti urede…