Drage mame djece mlađe od 10 godina,
znam da ste umorne, neispavane, pune briga. Znam da dok hranite bebu jednom rukom, drugom rukom pomažete prvašiću oko zadaće, osluškujete je li mašina za pranje rublja odsvirala kraj jer više nemate čistih čarapa te stalno pogledavate na sat jer uvijek je vrijeme za nešto: ručak, bočica, spavanje, mijenjanje pelena, izvannastavne aktivnosti i mogu nabrajati unedogled. Znam da dok ste na poslu većinu vremena mislite na djecu, šaljete bezbroj poruka ljubavi, poruka briga, poruka uputa…brinete jer je po noći dijete zakašljalo par puta, možda se pojačalo u vrtiću…brinete hoćete li stići pokupiti malene iz boravka jer što ako izađe van u 16 sati, a vas nema ispred jer ste zapele u prometu…brinete jer ne stignete sve, a toliko toga želite…brinete jer većinu vremena plačete, ili od sreće ili od tuge, hoće li presušiti više te suze?
Znam! Sve mi znamo kakvo je stanje, samo neke priznaju, neke ne. U redu, svatko kako ga volja. No, zašto ja ovo sad pišem? Pišem jer osim prvašice, imam i dvije starije kćeri: jedna je 14 godina, druga 12. Drage moje, sve što prođe 10. godinu, izađe u školi iz okrilja učiteljice koja ih drži na okupu i brine više majčinski, kad udari pubertet koji počinje sve ranije, cijeli svijet se mijenja ponovno: i vama i njima. Voljela bih reći na bolje, stvarno bih voljela…Evo, procijenite same.
Briga oko malene dječice ide otprilike ovako: “Hoću li znati što trebam? Čim prestanem dojiti, napokon ću se i naspavati. Jedva čekam da progovori pa da mi bude lakše razumjeti što želi. Kad prođu ovi tantrumi, sve će biti bolje. U vrtiću je stalno bolesno, kad će već jednom krenuti u školu?”.
Gurnuo ga netko slučajno u razredu, jao, neka već jednom ojača da se obrani samo. I tako prolazimo te divne, slatke godine stalno iščekujući i priželjkujući djetetovu samostalnost, zrelost, odrastanje, jer mislimo da će biti lakše. Pogotovo s prvim djetetom, sa svakim sljedećim se to smanjuje jer smo sigurniji u sebe i opušteniji s djecom, barem neki. Međutim, priželjkivanje je i dalje tu. Moje užasavanje upoznavanja bebe s krutom hranom nije prestalo ni nakon troje djece, tako da je tu opet moment priželjkivanja da poraste već jednom da može samo normalno žvakati.
E sad, briga oko djece iznad 10 godina, pogotovo teen ekipe, je ovakva: “Hoću li znati što trebam? Razumijem li ja uopće što pričaju? Molim te, nosi uloške sa sobom uvijek jer u svakom trenutku možeš dobiti menstruaciju.”. Ja upozorim na neki nepoželjni oblik ponašanja, pa mi ona argumentira pa na to opet ja, pa opet ona i tako sve do trenutka dok ne zaurlam: nauči gdje je granica ili bolje prestani dok si još u prednosti!
Na roditeljskom sastanku: pazite na pretjeranu konzumaciju proteinskih dodataka jer dečki bildaju mišiće; pazite na cigarete i tamo neki snus koji je tri puta jači od cigarete; u slučaju da nađete nožić od šiljila velika je mogućnost da vam se dijete samoozljeđuje jer to puno njih u tim godinama radi. Što ako nešto od toga radi, što ako ih maltretiraju, što ako su u depresiji, što ako…a ja to ne vidim, ne prepoznajem? Sad je vrijeme za razgovor o seksu, hm, jesam li rekla previše ili premalo? Kozmetika, može, ne može, ne puno, nemam pojma. Nepodnošljivi odnosi u razredu, nedostatak empatije, gledanje čije tenisice koliko koštaju. Ulogirana na sve moguće društvene i nedruštvene mreže da shvatim i pratim što gledaju, kako to razumiju, pokušam objasniti što je ispravno, a što potpuno van pameti…a budimo iskreni, ne znam više ni sama.
Zagrljaja je sve manje, kolutanja očiju sve više. Sad mi je tek jasna ona stara: malena djeca malena briga, velika djeca velika briga. Nažalost, stvarno je tako.
Zagrlite te mališane i grlite ih sve dok vam to dozvoljavaju, držite ih za ruke i gledajte čim više u te predivne oči koje vas gledaju sa obožavanjem. U njima nema pitanja: “Mama, zašto si se sad tako obukla, mogla si se malo i našminkati, zašto me to sve ispituješ” i sl. , u njima je samo čista ljubav. Vole nas i starija djeca, to nije upitno, samo im trenutno ne da ponos da to previše pokazuju. Ipak su pametniji od nas, što mi točno znamo o životu!?
I za kraj, ako ste gledale film Tesna koža, glavni glumac koji ima odraslu djecu kaže: dok su bili mali i nisu znali govoriti sve sam ih razumio, sad pričaju i pričaju i ništa ne razumijem. Upravo ta rečenica vam je sažetak svega! A za sve daljnje upute o postupanju s teen ekipom, pitajte nekog drugog.
Ja ću možda osnovati Klub mama tijesne (tesne) kože…a i frizura mi je trenutno ista kao njegova.
Foto:pexels.com
ako nam je teško, znači li to da smo patnice?
