ako nam je teško, znači li to da smo patnice?

Pročitala sam upravo anonimno objavljen članak na supermame.hr “Žena, majka, patnica…”   koji je u meni izazvao miks raznih osjećaja, u svakom slučaju želju da odgovorim, pa kako slijedi:

Draga Anonimna ti,

Drago mi je da stigneš sve i možeš sve, još mi je draže da imaš supruga s kojim to sve možeš podijeliti. Mnogo je žena koje isto tako stignu sve i mogu sve te također imaju supruga s kojim to sve mogu podijeliti, pa eto, ne objavljuju to na sva zvona, ali su ponosno podijelile sliku svog djeteta koje kreće u školu i vrtić, iako je to suludo, jer pobogu ne ide na Mars. I da ide, neka druga ponosna majka bi na to stavila kontru: zamisli Marsa, moje je već mjesecima na Veneri.

I tako možemo unedogled…

Poanta svih tih grupa potpora majkama, i same naše supermame.hr, nisu tu da se prepucavamo i mjerimo koja može više i bolje ili koja je više patnica. Ni jedna od nas nije patnica, sve smo mi mame 0-24, sve smo mi u istom emotivnom vrtlogu života i majčinstva. Majke vode emocije: ljubav, tuga, ponos, strah, briga… iste te emocije vode i očeve, samo oni žive u svijetu gdje je manje poželjno da iskazuju te svoje osjećaje na van. Na prvi dan škole moje suze su frcale na sve strane, dok su se oči mog supruga samo iskrile i lice mu se stezalo zajedno sa srcem. Oboje smo pokušali sakriti prave emocije, jer eto, pa normalno je da ide u školu. Također ima roditelja koji to tako prihvaćaju bez stresa, suza i pretjerane brige, međutim ja ne smatram da su zbog toga gori roditelji od nas. Svatko od nas je jedinstven sa svojim brigama, željama, osjećajima…i tu ne bi trebalo biti ni osude ni prigovora!

Prošla sam razne situacije, kao uostalom i sve od nas. Znam kako je biti doma sa djetetom; raditi dok su obje malene u vrtiću; ispraćati jednu u vrtić, drugu u školu, za to vrijeme držati treću na rukama…sada raditi dok su sve tri u školi, zajedno sa svim obavezama oko njih, psa, kuće, dvorišta, aktivnosti, života…sa suprugom koji puno vremena provodi na poslu i na putu i i daje sve od sebe da jednako dijeli obiteljske obaveze sa mnom… Nije lako, ima puno suza, smijeha, kolača (pečem kad sam nervozna), jurnjave, razgovora, prepucavanja, poljubaca i pogleda ispod oka…ali ni jedno od nas ne smatra da smo patnici.

Požaliti se da ti je teško, ne znači da smo patnici, već ljudi.

Ne može svatko jednako. Ako ti možeš sve, što god da to značilo, ne znači da susjeda pokraj tebe ima jednake stavove, mogućnosti, kapacitete…zato možda ona tvoja tamo prijateljica može sto puta više.

Hajde da si to ne radimo! Ne znamo gdje nas život sutra može odvesti…ne znamo gdje vjetar zapuše i gdje nekoga  odbaci, ne snađe se svatko.

I ta poznata izjava: same smo si krive što nam je teško! Iz pera jedne žene…razmislimo svi malo o tome. Uostalom, kao da netko traži krivca! Tražimo samo razumijevanje i lijepu riječ kad nam je teško, ostalo sve možemo, bez brige. Jednako tako i naši muškarci.

Niti smo mi sve iste, niti su naši partneri svi isti. Nekima ide bolje, nekima gore. Ako nečiji partner doma leži i čoha se po onoj stvari, dok žena obavlja sve kućanske poslove i brigu oko djece, hajde, probaj joj pomoći, ne osuditi je, jer ona nije patnica, samo čeka svoj trenutak… Jer nekad treba vremena, volje, želje, snage… Nemamo sve to uvijek u svakom trenutku. Nekad muškarcima treba hladan tuš da bi došli sebi, neki nikad ne shvate, neki su uvijek super.

Nismo tu da sudimo, trebamo pomoći i razumjeti jedna drugu.

Izdizati se iznad ostalih ili se ponižavati, bezveze je…  Važno je samo da napravimo sve u svojoj mogućnosti da budemo sretne/sretni. A što to znači za pojedinca, nismo tu da definiramo mi, već svatko za sebe. Ako je tebe usrećilo pisanje tvog članka, sretna sam zbog tebe.

Mene je svakako usrećilo odgovaranje na njega i što napokon imam 5 minuta da nešto napišem…svidjelo se to kome ili ne.

ANA Mama tri predivne curice koja voli knjige, putovanja i Starbucks. Nedavno je ponovno krenula na fakultet u nadi da će ga napokon i završiti. Uz stalne školske brige, privikavanje na vrtić, putovanja, sad i studentske muke, borbe sa kilogramima i ostalim životnim važnim i nevažnim sitnicama velika želja joj je vratiti se pisanju.