Nedavno sam jela juhu i kapnulo mi je na svježe opranu, bijelu majicu. „O kakva sam svinja…“ pomislih. Ali odmah, u tom trenutku sam oprostila sebi. Morate sebi oprostiti svoje greške. Zar ne? Jednom davno moj sin je jeo juhu i polio po svojoj košulji. „Pokušaj jesti pažljivije!“. Htjela bih reći da sam mu lijepo to rekla, ali ne, izderala sam se. Možda sam bila iz noćne. Ma da, vjerojatno je to. Inače sam staložena i smirena. Možda u nekoj drugoj dimenziji. Ali zaista sam željela biti savršena. Onda sam donijela zanimljivu odluku. Pokušati ću samu sebe opominjati tijekom dana. One opomene koje automatizmom izlijeću iz usta nas odraslih u pravcu djeteta.
Ujutro sam ušla u kuhinju i ugledala u sudoperu šalicu od sinoć koja nije bila oprana. Je li bilo tako teško oprati šalicu? – zvonilo mi je u ušima. Moraš se naučiti disciplini. Ili ništa od tebe neće postati. Počela sam obuvati cipele, spremati se za izlazak. „Ne gazi cipele! Pažljivo se obuvaj! Zapravo, koristi žlicu za cipele. Ne znaš gdje je? Uvijek si u kaosu. Da, da, upotrijebi prst da obuješ cipele, to je najbolje što možeš. Zato nikad nemaš čitavu manikuru.“ Raspoloženje je počelo opadati. Ovi komentari su gorki, jako gorki. Idem ulicom, ptice pjevaju, priroda se budi. Šutam kamenčić. „Ogrebati ćeš nove cipele. Neću raditi samo za tvoju obuću!“
Već kod kuće, spremajući večeru, otvorila sam ormarić iznad glave da uzmem tanjur. Otvorila. I zaboravila ga zatvoriti. Lupila glavom u njega. U očima zvjezdice. Glava me boli. U ušima zvoni: „Rekla sam ti! Koliko puta ti moram reći da zatvaraš vrata!“. Onda sam sjela. A u ušima čujem: „Što sad sjediš? Primi se nekog posla. Nemaš što raditi po kući? Onda uči! Čitaj knjigu!“. E tek onda je postalo loše. Nerealno je živjeti pod nadzorom takvog glasa. Nemoguće je. A kad je ovaj glas tvoja vlastita majka!? Donosim čvrstu odluku da od sada šutamo kamenčiće dok hodamo ulicom. Smijemo se. Ne marimo za cipele.
Kad je tužan uvijek ga zagrlim. Na kraju krajeva, to je jedino i bitno. Bolje je od riječi. Bilo koje riječi. Trebamo se osloboditi ružnih komentara. Neka naša djeca imaju uspomene na djetinjstvo u obliku savijene pete na obući, mrlja na odjeći od ukusnog jela, smijeh i samopouzdanje. Da budu voljena i prihvaćena onakvima kakvi jesu.
