Rijetko imam vremena za terapiju pisanjem i jako mi je žao zbog toga, ali možda ću jednog dana imati više prostora i za taj voljeni hobi. Uz posao, obitelj, kućanske poslove i sto drugih obaveza nekada je teško i udahnuti. Treba li tako biti ili ne treba, namećem li si to sama ili mi to život jednostavno tako tovari na leđa, često se pitam, ali nisam još našla pravi odgovor. Uglavnom, zašto to sad sve spominjem i zašto sam baš danas odlučila napokon uzeti malo vremena da ovo napišem, objasniti ću u narednim redcima.
Na kavu mi je došla draga prijateljica s kojom se rijetko uspijem vidjeti, ali kad god se vidimo uvijek je to lijepo i inspirativno. Inspiriram li ja nju u ičemu, ne znam, ali ona svakako mene da. Ta divna majka, profesorica, prijateljica, kolumnistica, pripovjedateljica divnih Fora priča za koje sam sigurna da svi već znate, uskoro izdaje i svoju knjigu. Ne mogu opisati koliko sam ponosna i sretna zbog nje i koliko se veselim promociji te knjige. Ona onako skromna u toj cijeloj priči, samo sliježe ramenima u stilu: ah, što će reći ljudi, tko sam ja sad tu da pišem knjige!?
Razmišljam o tome cijelo vrijeme i mislim, pa trebaš vikati, urlati, ja, ja, ja sam napisala knjigu, ja, ja ja sam ostvarila jedan od svojih velikih ciljeva, ja, ja, ja, uz to sve radim još milijun drugih stvari i svaki dan ostvarim sto malih ciljeva. Ja!
Ali ne, ona to ne radi. I ne, to ne bih ni ja radila na njenom mjestu! I ne, to ne radim kad ostvarim išta od velikih stvari. Uspjela sam ove godine završiti magisterij javne uprave, uspjela sam se zaposliti nakon toga bez problema, uspjela sam uz sve to biti sa svojom djecom, učiti sa njima priloge, prijedloge, vrste biljaka, čitati i pisati, brinuti za psa i još više za muža, kuća je donekle čista, svi zdravi i debeli…ali nigdje se time ne hvalim, samo skromno slegnem ramenima kao u stilu pa nije to ništa važno ni teško. Ali je, važno je i teško. Trudimo se za sve iz petnih žila jer ništa nam ne pada s neba (osim naravno špeka oko struka i podočnjaka), ali samo mali krug ljudi možda uopće zna za to. Zašto? Hvalite li se vi svojim postignućima? To se ne smije, nije u skladu s običajima, zakonima ili fizikom!? Gdje je j…problem?
Moj se muž ponaša kao da je osvojio vrh Himalaje kad ispeče roštilj, a tek kad stavi suđe u perilicu? Nema mu ravnog! O poslovnim uspjesima da ne pričam. Muška logika je tu puno drugačija. Ako i nisu najbolji, predstavljaju se kao najbolji i cijeli svijet im je pod nogama. Tapšaju jedan drugog po leđima, nazdravljaju, prave večere da proslave uspjehe. Što s nama? Do kada ćemo se skrivati i biti skromne?
Je li previše narcisoidno za nas reći: da, uspjela sam! Ili se toliko bojimo loših reakcija, kritika, mišljenja da će netko reći za nas da smo umišljene što se hvalimo… Kaže li netko ikad za naše muževe da su umišljeni? Možete li se sjetiti nekog primjera, itko, ikada!?
Žene, moramo urlati za sebe, moramo urlati jedna za drugu, moramo se lupati po leđima i vikati: uspjela sam! I uspjet ću ponovno!
Napisala sam knjigu, završila sam fakultet, rodila sam dijete, vidjela Antartiku, kupila kuću, prošetala po Brdovcu…nebitno što je to uspjeh za ijednu od nas, važno je da nas je ispunilo i da to podijelimo sa svijetom, bez srama i poniznosti. Jer ako želimo da nam kćeri budu jake i snažne žene, moramo prvo skinuti sa sebe teret poniznosti i skromnosti da bi njima otvorile put.
Evo zato sam danas našla vremena da napišem ovo. Želim se veseliti svom uspjehu bez pogovora, želim da se veselimo uspjehu divnih ljudi oko nas. Želim da uživamo u svim malim i velikim uspjesima, ciljevima, srećama…jer nećemo se pokvariti ako se hvalimo! Uostalom, ne hvalimo se, samo pričamo istinu, zar ne?
Foto: unsplash.com
