Ovih dana se puno priča o hororima koje mi žene doživimo u rodilištu. Nažalost čini mi se da se najviše toga događa u Splitu, ili smo se mi posebno javljale. Danas neću pisati o svojoj traumi nego o tome šta se događa meni i mome tijelu nakon toga. Malo je reći da je porod stresan, a kada još uz to budeš loše sreće pa te zapadne doktorica koja te gleda kao da si životinja onda taj stres bude urezan u tvoje pamćenje cijeli život.
Nakon carskog oporavljala sam se dosta brzo osim što mi niti jedan šav nisu dobro sašili pa sam mjesec dana nakon operacije na kontroli saznala da ne smijem ostati trudna minimalno dvije godine jer bi to bilo fatalno za dijete kao i za mene. Psihički me sve to ubijalo, još i okolina koja ti stalno pametuje šta bi trebala i kako, no da skratimo priču dobila sam još jedan tip psorijaze. Psorijaza vulgaris mi je dijagnosticirana prije 16 godina i imala sam tu sreću pa mi se pojavila samo na laktovima i vlasištu pa sam ju lako držala pod kontrolom tj. nije se širila sve ove godine.
Zbog ponašanja i postupaka dotične doktorice par dana nakon poroda počele su se pojavljivati nove točke psorijaze po mom tijelu, kroz nekih par mjeseci tijelo mi je bilo u potpunosti zahvaćeno – dodatna dijagnoza točkasta psorijaza. S tim se jako teško nosim jer sam sigurna da sam to dobila zbog stresa prilikom poroda tj. zbog ponašanja i postupaka doktorice, svakodnevno ponovo proživljavam taj dan u glavi kad vidim svoje tijelo u zrcalu.
Zašto sam baš danas odlučila progovoriti o ovome? Danas je svjetski dan oboljelih od psorijaze. Dosta ljudi još uvijek ne zna prepoznati tu bolest i ništa o njoj, pa nas s gađenjem gledaju i zlobno komentiraju. Ima puno vrsta psorijaze neke su ozbiljnije pa čak napadaju i kosti. Neliječena psorijaza predstavlja veliko psihičko opterećenje, ali i povećava rizik od kardiovaskularnih bolesti i smrtnosti. Ljudi ne znaju da to nije zarazno, i da jedino kome smeta je nama oboljelim. Nije ugodno kad se digneš naprimjer s prijateljičine nove garniture i vidiš da je ostalo bijelih ljuskica iza tebe, kad pružiš nekome ruku a on ustukne i razmišlja kako da izbjegne doticaj s tobom. To je samo mali dio onoga što svakodnevno doživljavamo, ali dovoljno da ti se sruši svijet i povlačiš se sve više u sebe i svoja četiri zida.
Zima nam je najgori neprijatelj, tada se stanje pogoršava. Hladno vrijeme, grijanje i vjetar dodatno isušuju kožu do te mjere da te nekad toliko sve boli i peče da bi najradije plakala. Onaj tko nema neku kožnu bolest nikad neće povjerovati u izjavu da me boli koža koju ja mogu reći kod običnog dodira ili tuširanja. Bolest nema lijeka samo kreme kojima možeš smanjiti simptome. Kažu najbolji lijek je izbjegavati stres.
Zato mame molim vas danas odvojite jedan sat i upoznajte sebe i djecu s ovom bolešću. Shvatite da to nije zarazno i da u nikoga zbog toga ne treba upirati prst jer mi nismo krivi za to. Stvarno je fascinantno kako ponašanje jedne osobe jedan dan može imati velike posljedice, zato bi se svi trebali zapitati svaki dan kad legnemo jesmo li taj dan bili čovjek.
