Jutro je divno počelo, buđenje pjesmicom mojoj Teni za sretan 7. rođendan uz omiljeni joj Ferrero. Obukle su seke haljinice, uredile se jer ipak je danas poseban dan za sve nas. Uspomene samo naviru, prisjećamo se kako je to bilo davne 2012. godine.
Tada smo već živjeli u Bukureštu, ali ja sam se vratila roditi ovdje, na starom terenu. Tatica je morao otići natrag zbog posla, a Laura i ja smo bile kod svekra i svekrve koji su nam pomagali i pazili na nas dok sam se ja gegala sa ogromnim trbuhom i povišenim tlakom zbog kojeg sam i provela tjedan dana u bolnici na promatranju. Šest dana prije termina, imala sam zakazani pregled u bolnici. Napravila sam milijun planova, sa svojom sekom ću otići na pregled i onda ćemo zajedno kući gdje ćemo malo pospremiti i napraviti kolače jer tata sutra dolazi i zajedno čekamo porod. Da, ti silni planovi! Na pregledu je ustanovljeno da imam manjka plodne vode i da moram ostati u bolnici te da će mi sutra inducirati porod. S obzirom da sam ja već dan prije imala osjećaj da se nešto dešava, jer me u leđima počelo boljeti i pomislila sam kako bi to mogao biti početak trudova, doktor je rekao da on očekuje da ću ja to riješiti prije. I tako je i bilo. Uz super ekipu u predrađaoni, vrijeme je brzo prolazilo, a trudovi se postepeno pojačavali. Malo iza 3h ujutro, Tena je bila spremna za izlazak. Bez problema sam između trudova prošetala do rađaone i u 3.41h stigla je divna i zdrava bebica, predivno biće. Tata je promijenio planove i u to vrijeme čekao avion, iako je trebao doći tek navečer autom, u nadi da će nekako stići i biti sa mnom na porodu, no srećom nisam se toliko dugo mučila, tako da je nazdravljao na aerodromu. Mogu samo misliti kako mu je proteklo vrijeme dok je promijenio aerodrome i avione jer nije bilo direktnog leta. Stigao je oko 14h da upozna svoju kćer. Nije sve prošlo po planu, ali sve je prošlo divno i to je bilo najvažnije.
Nakon pjesmica, slatkiša i uređivanja, sjele smo u auto da ih odvezem u školu. Ja sam vozač po sili, ne volim voziti i bojim se voziti, ali moram i pomirila sam se s time. Na raskrižju kod nas, koje je meni osobno grozno, stojim i gledam lijevo, desno, ispred sebe…auti sparkirani po svugdje, ogledalo zamućeno od hladnoće…ne vidim ništa kao ni inače…i eto, dok sam se na sekundu predugo koncentrirala na tu lijevu stranu, a ja trebam skrenuti desno, s te desne strane mi je doletio kombi kojeg nisam vidjela…krenula sam i on je samo bio tu, to je sve što znam…srećom, stao je na vrijeme i on i ja…sekunda nas je dijelila od katastrofe tko zna kakvih razmjera… I eto, toliko muke da ih donesemo na svijet, toliko truda da ih održimo na životu, a samo je sekunda dovoljna da to sve izgubimo.
Muž me uvjerava da nije strašno, kad voziš takve se stvari svima dešavaju i tako dalje. Sve ja to znam, nema smisla razmišljati o tome što je moglo biti, ali opet mi to ne izlazi iz glave i znam da će mi trebati neko vrijeme da se oporavim od toga. Inače uvijek prvo pomislim na najgore i silno se trudim da to izbijem iz sebe, ali ovakve situacije me vraćaju nazad u taj „crnjak“ ! Od toga da im se nešto dogodi, samo je jedna stvar gora, a to je da im se nešto dogodi mojom krivnjom! Taj prokleti strah koji je stalno tu negdje prisutan, vjerujem kod svih majki. Kako biti normalan, kako barem donekle ostati normalan?
Izbacivanje ovih osjećaja na „papir“ pomoglo mi je da se isplačem i dođem k sebi. Dobro je da svaka od nas ima neki ispušni ventil koji će joj pomoći da prebrodi ovakve i slične situacije straha. Sad ću ispeći kolače – to me isto uvijek smiruje, te napuhati balone i urediti kuću u rođendanskom stilu dok ih čekam da dođu iz škole. Kasnije kad i muž i najmlađa seka dođu kući, svečano ćemo večerati i puhati svjećice, a i cijeli vikend nam je rezerviran za proslavu i truditi ću se sada razmišljati samo o tome.
I da, prijatelji i bake pitaju što da kupe Teni za rođendan…evo, jedno ogromno stakleno obiteljsko zvono, lijepo bih molila. Svakoj obitelji bi dobro došlo.
Foto: Unsplash
ANA @anasank
Mama tri predivne curice, devetogodišnje Laure, šestogodišnje Tene i dvogodišnje Lorene. Voli knjige, putovanja i Starbucks. Nakon šest godina provedenih u Bukureštu, posao ju je vratio doma u Zaprešić, mali gradić kraj Zagreba. Nostalgija za “rumunjskim životom” je stalno prati pa se tako svako malo zajedno sa svojom obitelji spakira i otputuje. Nedavno je ponovno krenula na fakultet u nadi da će ga napokon i završiti. Uz stalne školske brige, privikavanje na vrtić, putovanja, sad i studentske muke, borbe sa kilogramima i ostalim životnim važnim i nevažnim sitnicama velika želja joj je vratiti se pisanju.
