Sjećam se dana kad sam saznala da sam trudna. Nije bilo neočekivano, ali svejedno se valjda nikad ne možeš dovoljno naviknuti na tu vijest niti istrenirati kako ćeš reagirati. Isto kao što možeš pročitati stotinu knjiga i priručnika o roditeljstvu, no nijedan te ne može pripremiti na koktel ljubavi, nesanice i brige koja te čeka. Neke se stvari jednostavno moraju iskusiti. Ne postoji knjiga koja će ti pružiti osjećaj, ma kako dobro napisana bila.
A ja sam se osjećala usamljeno dok je plava crtica pokazivala prisutnost onog drugog srca u meni. Zapravo, nikad se nisam osjećala usamljenije.
On je, kao i obično, bio u Africi. Ja sam, kao i obično, došla u prazan stan nakon uobičajeno dugog radnog dana. Već smo dvije godine održavali brak na dva kontinenta; on na svom, ja na svom. Rođendanske večere su nam izgledale tako da bi on sletio iz Cape Towna i čekao me u Takenoku s cvijećem dok bih ja kasnila s posla i prepričavala mu novosti, pritom se zaljubljeno gledajući i flertujući. Često izgledamo kao da još uvijek dejtamo, a ustvari već imamo nimalo nezamjetan bračni staž.
I cijeli taj #braknadvakontinenta mi nikad nije smetao. Dapače, od samog početka naše veze smo bili udaljeni. Uvijek su ti neki živopisni kilometri stajali između nas.
Nikad ih se nisam bojala. Za mene su ionako uvijek bili samo točkice na karti koje je potrebno spojiti da bismo se vidjeli. Kao otvorenom Strijelcu, nije mi smetao taj način života. Imali smo dovoljno vremena za sebe, što je meni iznimno bitno; a s druge pak strane, provedeno vrijeme zajedno smo bolje trošili. Vodili smo se onom da je bitnija kvaliteta od kvantitete provedenog vremena zajedno.
Ali svejedno, tu večer bih voljela da nisam trebala spajati točkice na karti. Tu večer bih dala sve da sam mu mogla pokazati taj mali, a toliko veliki plavi plusić koji će nam promijeniti živote. Tu večer sam htjela da se zajedno smijemo na kauču dok smišljamo imena toj točkici u mom trbuhu. Tu večer bih dala sve da nisam morala taj mali-veliki plusić spremiti u ladicu dok on dođe. Tu večer bih nekako ipak dala sve da nisam tu sreću morala strpati u neke skrivene ladice sebe i šutjeti dok on bude tu, pa da se možemo zajedno na kauču prepirati oko imena. Tu večer sam imala samo jednu želju: da jednu od najbitnijih vijesti u životu mogu podijeliti s njim. Da na tako bitan dan nisam sama. Ali bila sam.
Opet sam bila sama s točkicom u sebi koju je on htio puno više i puno prije od mene.
Ja sam bila ta koja je imala još neistraženih mjesta, još poslova za obaviti. Još praznina koje sam trebala ispuniti. Htjela sam dijete, ali o istom nisam pretjerano razmišljala. Znala sam da ga želim jednog dana, a o blizini tog dana nisam pretjerano razmišljala. Nikakvi majčinski instinkti me nisu posjećivali u danima prije trudnoće, a lagala bih i kad bih rekla da su pretjerano bili prisutni i u samoj trudnoći. To sam i dalje bila ja. Iznimno racionalna osoba s dvije noge čvrsto na zemlji. Ona koja je uvijek toliko zaljubljena u život da se jedino boji propuštenog vremena i prilika. Ona koja bi skakala iz aviona i proputovala svijet. Upoznala mnoge kulture i naučila još brojnije jezike. Koja se nije bojala ničega. Ona koja je voljela do srži svog bića, do pete i malog nožnog prsta. Do granica izdržljivosti bola i sreće. Ona koja je voljela na sva zvona.
Ona koja o ljubavi očito pojma nije imala!
Sve sam mogla zamisliti, ali da će mi jedan maleni frajer od pedeset centimetara dugih kao poveći kruh totalno okrenuti cijeli svijet i sve mi poznate zakonitosti, to nikako! Da će jednim osmijehom izvući od mene sve što je planirao i ono što nije, da će me tako jeftino kupovati pogledom i vrtjeti oko malog prsta? Da ću se toliko nevjerojatno zaljubiti da ću ga ljubiti u one bucmaste obraščiće , najslađe na svijetu, sve dok mu ne otrnu pa počne plakati. Da ću sjediti pored njega dok spava i promatrati ga kako diše, diveći se samo njegovom postojanju. Da ću bespogovorno ujutro prije prve kave presvući i pripremiti dijete za taj dan svako jutro pitajući se kakva je životinja zalutala u njegove pelene i krepala u njima. JA, koja sam najveći svjetski ovisnik o kavi, kojoj je muž svako jutro ostavljao najveću šalicu na svijetu ispred vrata kupaonice kako bi me čekala dok se umijem, pametno nastojeći izbjeći treći svjetski rat ili u najmanju ruku razvod, ako se sretnemo prije nego je mojim žilama krenuo teći napitak zlata vrijedan. Crn kao moja duša, rekao bi.
Prije nego sam upoznala svog muža znali su mi govoriti kako jedva čekaju da me netko obori s nogu te da konačno ostanem i ja bez teksta zbog nekoga. Sve sam mogla zamisliti, ali da će to biti zbog jednog proćelavog, krezubog frajera koji je metar niži od mene, nisam mogla ni sanjati!
Ni u snu nisam mogla pomisliti kako je sve ono prije zapravo bio bijedan pokušaj probe ljubavi. Loša, bljedunjava kopija.
Večer je i uspavljujem ga.
Odjednom su se sve točkice moje mape svijeta spojile.
Bile su upravo tu gdje trebaju biti. Na mojim rukama, a ja nikad više nisam bila usamljena.
