Zamislite da je život ružičasti balon gdje se dešavaju samo lijepe stvari, gdje smo nasmijani, vedri, veseli, puni optimizma, bez mržnje, s velikom tolerancijom, gdje nema bolesti i gladnih, usamljenih, odbačenih, gdje svako za svakoga ima čašicu razumijevanja, život bez bolesti, gubitka, gdje sve dobijemo na gotovo.
Usponi i padovi su neizbježni djelovi našeg putovanja. Naučila sam koliko je bitno znati nositi se sa usponom, ali još bitnije, kako se nositi s padom. Koliko sam spremna u tom trenutku ići dalje, koliko sam spremna boriti se za sebe.
Kada ti život pokaže zube za mene je bila faza upoznavanja sebe. Spoznala sam svoju drugu stranu, svoju snagu, svu jačinu koja me tjerala na površinu da plivam, ali ne i da potonem. Nismo ni svjesni kolika je ta snaga i volja jaka, koliko čovjek danas može izdržati, pomiriti se, ali nikad zaboraviti i krenuti dalje sa svojim životom. Svi mi imamo snage krenuti dalje jer to možemo, samo je pitanje želimo li. Život je nepredvidiv, u isto vrijeme čaroban i ne može se staviti niti u bilo koji ružičasti okvir.
Sigurno Vam se dogodilo slušajući nečiju tragičnu životnu priču i nakon što bi je poslušali rekli bi; “ja to ne bih mogla ili mogao“. Mogli bi, vjerujte!!! U tom trenutku ne možemo birati. Suočeni smo sa situacijom i biramo put kojim želimo poći, preuzimamo odgovornost i tu završava sva mudrost.
Jesam li zahvalna na svim šamarima u životu?? Itekako sam zahvalna na svim lekcijama. To su bili trenutci u kojima sam učila rasti i boriti se, u kojima sam naučila da i u lošem postoji razlog i da će kad tad najcrnji dragi kamen opet zasjati. U savršenom životu ne bi imali opciju pogriješiti i samom tom pogreškom imati opciju nešto dobro iz nje naučiti, graditi se. Naučila sam da je i pogreška nešto dobro i zahvalna sam na tome.
Život? Moj odgovor na “život” prije tri godine je glasio da je “patnja i bol”. Period u kojem mi je život pokazao svoje zube. Trebalo je vremena, vremena žalovanja zbog gubitka. Sve faze sam okusila od negacije do jake ljutnje, pregovaranja, depresije i na kraju prihvaćanja. Bilo koji gubitak ti daje osjećaj ljutnje, ogorčenosti, osjećaš se uništeno i povrijeđeno. Kod mene je bila dugotrajna faza ljutnje na Boga, ma na cijeli svemir. I to je ok. Ok je tugovati i plakati. Sasvim je u redu u tim trenutcima i zbog najmanje stvari barem na kratko osjetiti sreću i ne imati grižnju savjesti i opravdavati se drugima zbog toga. Bitno je znati da niste sami.
Ovoga trenutka za mene život znači danas. U toj današnjici se susrećem sa slatkim i gorkim okusima iz kojih učim, učim se boriti sa svim šamarima koje mi donese i isto tako uživati u svoj toj ljepoti koju mi da. Bez obzira u šta vjerujemo, vjera me uči i pomaže da naučim razumijeti kako ništa nije nemoguće prebroditi. Ne postoji savršenstvo i “ne bojte se savršenstva jer ga nikad nećete dostići”. (S.D.)
TINA @tinki_pink
