Pišem ovaj tekst u kratkom periodu koji imam između dva uspavljivanja i slučajnosti da baš obojica spavaju u isto vrijeme popodne. Moram vam reći da mi to užasno treba. Zašto užasno? Zato jer se osjećam loše što jedva dočekam da zaspu kako bih se mogla posvetiti poslu. Jedva dočekam sjesti za laptop kako bih pisala upravo o njima. O ta dva mala divljaka koja sam upravo uspavala.
Dopisujem se sa svojom prijateljicom, nešto zrelijom i iskusnijom mamom trojice dječaka. Šalje mi poruku kako moram usporiti. Usporiti jer će mi moja dva dječaka jednog dana zamjeriti ovaj tempo. Tempo gdje hvatam svaku slobodnu sekundu, ne da bih se odmorila, već da bih radila. Kada sam pročitala tu poruku, odmah mi je odzvonilo u ušima „znam“. Znam da moram usporiti. Znam da moja djeca, pogotovo stariji, osjeti da sam duhom odsutna jer slažem ponudu u glavi, jer slažem tekst u glavi, jer mi je pala napamet nova ideja. Dogodi se da mi kaže da maknem mobitel. I svako jutro ga maknem, jer kad sam sama s njima, znam da osjeti svaku moju odsutnost. Tu je mobitel da snimim kakvu smiješnu situaciju, da ih slikam jer su mi neodoljivi. I zbog toga mi nije žao. Volim stvarati te uspomene i razvijati ih, lijepiti u albume i pamtiti. Ali, za sve ostalo, mobitel bi trebao biti na tiho. Samo što često nije. I onda krene grižnja savjesti.
S druge strane, dajem se svojim dečkima u potpunosti. Sve što radim, radim zbog njih i zahvaljujući njima. Igram se s njima, dojim, uspavljujem, hranim, kupam i ništa, ali baš ništa mi nije teško i niti jedan taj trenutak ne bih mijenjala.
Samo, fali mi moje vrijeme. Fali mi još par sati u danu da ispunim sve što želim. I njih dvojicu, i posao i svog muža i naše vrijeme.
Nedavno sam pričala s Nadom o tome kako u Francuskoj biti mama znači nešto potpuno drugačije. Kod nas sve počiva na žena-majka-žrtva. I to je istina. Gledam to kroz svoju mamu, gledam to sad kroz sebe. Radim sve, radim sve sama. Čak i kada ne moram sama. Da se razumijemo, moj muž mi je velika potpora i zaista sudjeluje u odgoju, ali svejedno odrađujem većinu toga sama. Međutim, ne želim biti žrtva. Želim biti mama koja je zadovoljna sobom kako bih mogla biti s njima sretna. Nije mi potreban posao ili zanimacija da bih bila zadovoljna, ali opet mi je potrebno to kako bih bila zadovoljna sobom.
Ne treba mi odlazak na Maldive 7 dana, ne treba mi ludi izlazak vani s curama, treba mi tuširanje u miru, uredni, nalakirani nokti i mirišljava kosa. Nije mi teško dojiti, buditi se po noći, provesti dva sata na podu igrajući se s autićima, ali ne mogu sve to ako nemam tih sat vremena u danu za sebe. Nevažno kako ću ih iskoristiti. Trebaju mi.
Treba mi moj posao kako bih se osjećala dobro. I kada to kažem glasno, odmah krene osjećaj grižnje savjesti. Zar mi nisu dovoljna ta moja dva divna dječaka?
Dovoljna su. I više od toga. Gledam ih i zahvaljujem dragom Bogu što ih imam. Međutim, tu negdje u meni, vapi ona stara ja, vapi za šetnjom u novim cipelama, za sastankom u gradu, za odlaskom iz kuće bez ograničenja, za pisanjem kada mi dođe inspiracija, za kuhanjem novih jela, vapim za noć u bračnom krevetu, u zagrljaju moga muža. A onda…onda legnem u krevet pored svog dvomjesečnog muškarčića, zatvorim oči i čujem bose korake svog dvogodišnjaka koji se želi ušuljati k nama u krevet, a onda i teške korake mog odraslog muškarca koji nam se pridružuje. I tada shvatim koliko sam blagoslovljena. Iako spavam ukočena i kao sardina stisnuta između njih trojice, iako pišem članke kroz dan dok su okupirani nečim drugim, iako mi je kosa peti dan zavezana u pundžu, iako je crveni lak na noktima poluoguljen.
Ah… kada bi dan barem trajao malo duže…
Fantastičan tekst, i po temi i po pisanju iz srca! Hvala! Dijelim ga odmah sa svim mamama koje prate moju stranicu, a ne stignu večeras na radionicu za mame.