Bliži se kraj školske godine, i dok moj prvašić odbrojava dane do školskih praznika ja razmišljam koliko je meni brzo prošla njena prva školska godina i koliko je ona odrasla kroz ovih 10 prethodnih mjeseci. Razmišljam o tome koliko je izazova, strahova i slutnji proživjela u svojoj prvoj godini u školi, i koliko sam ja s njom toga zajedno i sama sa sobom proživjela. Često mi padne na pamet ona misao dok držim svoju mlađu kćer u naručju i uspavljujem ju još kao bebu, kako dani sporo prolaze s djecom, a godine lete.
I koliko god mi neobično bilo, već sada, dok je ona tek napunila prije koji mjesec 7 godina se mogu poistovjetiti s tom mišlju da će sve tako brzo proći, da će mi ona, moj prvijenac tako brzo odrasti i da sve ono što prolazim s njom i mene mijenja, i definira kao skroz drugačiju osobu.
U izlasku s prijateljicom neki dan sjetila sam se koliko sam emocija nosila u sebi kada sam rodila svoju drugu kćer; jer će i ona uskoro roditi svoju drugu kćer i sama se bori s tim mislima kako će sada dijeliti tu ljubav i kako će to prvo dijete ‘pasti’ u drugi plan. Znam da se nekome to čini kao pretjerivanje, ali ja ju potpuno razumijem jer se i danas tako osjećam, kao majka koja je odrasla, ‘stasala’ i naučila kako biti majka uz svoje prvorođeno. I vjerujem, i znam da se ljubav između djece ne može mjeriti, i znam da je svako dijete drugačije, najprije karakterom, i znam da ne možemo odgojiti svoju djecu na jednaki način – jer mi nismo iste osobe u trenucima kad ih odgajamo, i jer zapravo mi se odgajamo u ulozi roditelja, a s prvim djetetom to sve činimo prvi puta – RASTEMO zajedno s njima.
Ono što je meni ‘teško’ padalo kad se rodila moja druga kćer, a između njih dvije je razlika od gotovo 5 godina je to vrijeme koje više nisam imala za nju – sve dok nisam shvatila da je i to dio rasta, i mog odrastanja s njom – da ju moram i pustiti, i naučiti da nisam uvijek tu i da ono što sada ima, svoju sestru je najveće bogatstvo koje je mogla dobiti i da ćemo iz dana u dan sve više učiti zajedno funkcionirati i dijeliti svoju svakodnevicu.
Uvijek sam ju branila, i stala uz nju, kraj nje, spustim se dolje da me vidi licem u lice i zagrlim ju – jer to najviše obje osjetimo i volimo kad nam je teško – a bilo joj je teško, nakon 5 godina nije bila jedina, došlo je jedno malo stvorenje s mamom kući i svi su joj rekli da će joj to biti najbolje u životu – imati sestru, a ona…ona je trebala vrijeme da se navikne na to sve drugačije. I je, naviknula se, prošlo je već 2 i pol godine, i već dugo su njih dvije kao mali Grga i Klara – jedna s drugom ne mogu, a bome ni jedna bez druge. Najslađe mi je kad ova mala nešto dobije (kiki ili lizalicu) pa traži još jednu za seku – to je ta ljubav koju sam gore u tekstu spomenula.
Svjesna sam da vrijeme ‘čini’ svoje i da ja odrastam uz svog prvijenca, ali ono što me uvijek iznova iznenadi je neka uspomena na koju naiđem, pa se prisjetim koliko je sve drugačije bilo kad je ona bila manja, koliko sam ja bila drugačija i koliko sam se JA promijenila uz nju.
Često joj znam reći kad vidim dozu ljubomore jer grlim i ljubim ovu našu malenu da je ONA moje prvo i da će uvijek to biti, i da seka i nitko to ne može promijeniti – i osjećam da se ona osjeća posebno s tim riječima i da bude smirena kad joj to kažem (barem još to mogu, dok minionka ne skuži i krene ispitivati: „Kako ja to mislim da je ona moje prvo!!“).
Kažu da nas iscrpe fizički dok su mali, a kad malo odrastu onda kreće psihički naporno roditeljstvo, i po primjerima iz svoje okoline nekako mi se čini da to i je tako. Ja sam još uvijek u onoj fazi fizičke iscrpljenosti i ne mogu još si ni pojmiti kako će to biti kad krene pubertet, ali svakako kad se osvrnem na ovu školsku godinu i njen, i moj rast, i odvajanje, i odlazak u školu solo, i izlazak van u parkić sama – ova školska godina za mene je definitivno prekretnica u smislu shvaćanja da više nemam tako malo dijete kraj sebe.
Onih prvih 5 godina u kojima uživamo s njima nekako je posebno jer ih svemu učimo i pripremamo za život – a onda kreće njihova samostalnost i upoznavanje sa svijetom onako kako oni to znaju i umiju.
Naravno, još kroz vrtić oni se uče izboriti za sebe, ali meni je posebno bilo ovo razdoblje prvog razreda kada uz sve obveze i brige ona sada počinje brinuti se za sebe i imati odnose sa svojim prijateljima i susrete koji ne uključuju mene – od profesora i starije djece u školi do susjeda, poznanika i stranaca koje sreće dok samostalno korača u svojoj 7-oj godini.
I dok se mnogi pripremaju za svoje prve prvašiće, ja svoju prvašicu ispraćam u svoje prve ljetne školske praznike i kao mnogi roditelji već organiziram na koji će ljetni kamp ići i kada/kako ćemo organizirati druženja i boravak dok sam ja na poslu.
A tebi, moja prekrasna djevojčice želim samo da rasteš i cvjetaš i dalje – ja ću se već naviknuti na sve bure i oluje koje me čekaju uz tebe.
Za njen početak novog životnog razdoblja kupila sam joj knjigu Ti, moja prekrasna djevočice (Nataša Ozmec, Jasmina Kosanović) koja slavi ljubav majke prema svojim djevojčicama i od srca ju preporučujem svim majkama i djevojčicama ovog svijeta!
Fotografije: unsplash, privatna arhiva autorice
