mama je uvijek mama

Ona vječita tema koje postajem svjesnija što sam starija, i što su moja djeca starija – “Mamu nitko ne može zamijeniti”. Zadnjih nekoliko mjeseci imam problema s bolovima u vratu; i koliko god pokušavam redovito odlaziti na masaže, povremeno me ukoči vrat toliko da ga ne mogu pomaknuti – a toliko je teško ne micati vratom kad imaš bebu od nekoliko mjeseci koja se još uvijek samo nosi. I onda, kao naručena, dođe moja mama s mora i veli mi: „Daj dođi do mene da te izmasiram s vražjom masti!“ Ta vražja mast mi je toliko puta pomogla, ali te majčine ruke na mom vratu su toliko magične da se sada dok tipkam osjećam jako zahvalno što je još uvijek s ove strane svijeta. U nekim svojim prijašnjim tekstovima sam…

o dojenju u javnosti i poštivanju tuđih granica

Dosta vremena je prošlo od mog babinja i od perioda kada su nam dolazili najbliži i najmiliji ljudi vidjeti našu bebu. Ali nekako i sada, 4 i pol mjeseca poslije poroda želim izraziti koliko je bitno biti obazriv i nježan prema ženi koja rađa novi život. U početku me bilo jako strah tog sada već pomalo zaboravljenog virusa i kako ćemo se nas dvije nositi s njim ako nas netko zarazi. Ali zaista, svi su bili razumni i shvaćali moj strah, te sam ih na kraju i nagovarala da nam dođu jer mi je dosta bilo izolacije i samoće. Od svih su me najviše kao i u prvom babinju ‘tetošile’ moja mama i svekrva, a pod tim najviše mislim na skuhano svakodnevno toplo jelo – mislim da je to br….

priča s drugog poroda

Trenutno sam u fazi za mene još ranog postpartuma i dok je još sve koliko toliko „svježe“ želim svoje misli i svoje iskustvo drugog poroda opisati na papiru kako bih dijeljenjem svoje priče proširila svijest o dobrim i manje dobrim stranama poroda broj dva. Neki osjećaji s prvog poroda u meni su ostali zauvijek zabilježeni, kao onaj kad sam primila svoje prvo dijete u naručje – dobro se sjećam tog trenutka kad je bila na mojim prsima, njenih plavičastih prstića, i velikih, ja bih rekla napaćenih okica. Nažalost, radi adrenalina, radi svih pomiješanih osjećaja i cijelog prvog iskustava dosta toga se ne sjećam i zato mi je želja bila kod drugog poroda da budem, ako ikako bude moguće, prisutna i svjesna svega, koliko god je to moguće. Sada, drugi puta,…

migrena i ostali izazovi trudnoće

Nakon radosti saznanja tog divnog ‘blaženog’ stanja i onoga lijepoga što će nastupiti s očekivanom trudnoćom kao hladan tuš dođe i prva migrena. Ponekad se javi kao glavobolja – blažeg intenziteta i ne traje dugo, ne dovodi do iscrpljujućeg stanja i samo se nadaš da će se na tome zadržati. A ponekad uzrokuje ‘napad’ u obliku migrene kad nakon 4 dana ne možeš ustati iz kreveta, i ne znaš više kako da si pomogneš jer ti je organizam iscrpljen i sklupčan u kutu tuš kabine, te jedino što ti godi je topla voda i „parenje“ pod tušem. Većinom se trudnice ‘žale’ na mučninu i povraćanje u prva tri mjeseca trudnoće, i većinom se nakon prva tri mjeseca ‘blaženog’ stanja ti simptomi polako smiruju i postaju lakše podnošljivi. Naravno, ono što…

uskoro nećeš biti jedina, ali ostaješ zauvijek prva

Dok uživamo u zadnjim tjednima naše tročlane obitelji i veselimo se našoj bebici, polako, ali sigurno me počinju okupirati misli o onome što nas čeka za manje od mjesec dana. Znam da je sve ono što nas čeka naša dugo očekivana želja i najveća sreća, osobito nakon tuge i borbe koju smo prošli u zadnje dvije godine; ali znam i da nas čekaju vjerojatno puno veći izazovi nego što je to bilo s njom – našom prvom. Ja ju „od milja“ zovem moj prvijenac, koja se jako veseli bebici koja stiže; i onoj za koju znam da joj neće biti lako pomiriti se s činjenicom da nije jedina u svemu i da nije možda više prva na redu. Nisam toliko zabrinuta za pažnju i ljubav koju će joj svi oko…

trombofilija u trudnoći – moje iskustvo

Koliko se nekome brzo ostvari ono što želi, koliko se nekome „slučajno“ dogode najbolje stvari u životu, a koliko netko „čeka“ svoju radost i svoju dugoželjenu sreću zna samo onaj koji to prolazi, ili koji je to prošao. Sjećam se jednog predavanja u srednjoj školi kad nam je doktor koji je držao predavanje pričao o raku dojke i prevenciji, te između ostalog spomenuo kako od nas četiri prijateljice koje sjede u klupi jedna će prema statistici imati rak dojke. Toliko mi je ostala u sjećanju ta njegova rečenica jer u tom periodu života jedino što nam je bilo bitno je da vikend dođe što prije i da izlazak bude najbolji dio tjedna, a on nam je pričao o nekim „teškim“ životnim situacijama koje nas tada niti najmanje nisu zanimale. Danas,…

sve što sam šutjela

Sve što pišem u svojim tekstovima za Supermame odnosi se na neka moja proživljena stanja i iskustva unazad dva, tri ili četiri mjeseca. Ovaj tekst koji sada pišem se odnosi na mojih posljednjih šest mjeseci odnosa s meni jako bliskim ljudima, ali i na period otkad sam postala mama jer moj život i odnos prema mnogim životnim vrijednostima i pogledima se uvelike promijenio od tog trenutka. Trenutak kada sam odlučila pričati i prestati šutjeti su bila moja bolna iskustva spontanih pobačaja kada sam utjehu tražila u pronalaženju razloga – zašto, zašto baš meni, kako dalje, kada dalje, i kada nisam pronalazila empatiju i suosjećanje svojih bližnjih u za mene do tada najtežim situacijama u mom životu. Mnogi oko mene moju ranjivost i osjetljivost doživljavaju kao moju veliku promjenu u negativnom…

odgovornost roditelja za djetetovo ponašanje

Čitajući ovo ljeto neka zanimljiva štiva i gledajući serije u kojima su roditelji doživjeli ponašanja svoje djece koja nisu u skladu s roditeljskim očekivanjima zapitala sam se kako sam sebi osvijestiti da kao roditelj ne možeš utjecati na djetetovo ponašanje, ali možeš i odgovoran si za reakciju koja slijedi iza tog ponašanja. Krug ljudi s kojima sam ja okružena, posebno majke mlađe djece, prečesto govore da imaju osjećaj krivnje zbog djece, ili zbog toga što smatraju da ne ‘rade’ dovoljno s djecom, ili da ne ‘provode’ dovoljno vremena s njima, ili zato što ih ne mogu ‘smiriti’, odnosno utjecati na njihovo ponašanje. I sama se borim s tim osjećajima krivnje, posebno jer sam donedavno imala konstantni osjećaj da nisam dovoljno s njom kroz dan, da joj trebam više vremena posvetiti,…

o putovanjima prije i nakon djece

Jeste li tip osobe koji ide laganini do svog krajnjeg cilja dok se vozi, ili ste tip – samo da stignem do odredišta, što prije to bolje? Suprug i ja smo ovaj prvi tip ljudi – laganini, po mogućnosti nekoliko odmora u vožnji od 5-6 sati, i naravno, uvijek se negdje ‘izgubimo’, a nerijetko i ugasimo google maps i krenemo pratiti znakove tek kad smo zalutali nekoliko puta. Danas se svemu tome smijemo i o svakoj našoj avanturi s putovanja pričamo sa smijehom i u šali. Ali tada, u nekim prvim našim putovanjima nije nam niti najmanje bilo smiješno kad smo ‘zapeli’ u koloni radi odrona i bujica zbog obilne kiše na „samo“ 6 sati. Bio je to povratak s predivnog odmora na Pelješcu, nakon kojeg smo produžili do Dubrovnika…

mali obiteljski odmor u Rapcu

Željela bih vam ispričati svoje iskustvo produženog vikenda kojeg smo toliko dugo iščekivali jer smo ga zbog ove situacije s korona virusom toliko puta odgađali da smo rekli – sad ili nikad. Nakon nekoliko odgoda, što zbog pandemijske situacije (lockdown u Primorsko-goranskoj županiji se dogodio baš onaj vikend kada smo imali rezervirana 3 divna dana u Opatiji), što zbog vremena ovog proljeća (odlazak na Plitvice smo otkazali jer je krajem travnja snijeg zapadao, i nismo bili spremni uz sve još i na moguće prehlade i pretjeranu hladnoću) napokon je došao taj divan vikend u Rapcu, u hotelu Valamar Bellevue resort u kojem smo imali samo za nas troje četiri dana „hedonističkog“ života. Ne računajući gužvu u polasku (očito su se svi Zagrepčani taj vikend odlučili spustiti dolje na more jer…