Da mi je netko dao novčić za svaki puta kada sam imala migrenu zbog koje sam propustila neki bitan događaj ili bila ‘napaćena’ na tom događaju – imala bih puno novčića sada. Šalu na stranu – samo oni koje je migrena dovela do iscrpljenosti i nemogućnosti normalnog funkcioniranja znaju koliko to stanje narušava kvalitetu života. Još od srednje škole osjetila sam bolove u području glave koje su bile okarakterizirane od strane doktora kao glavobolje uzrokovane stresom i povećanom napetošću uslijed učenja i načinom ‘nošenja’ sa svakodnevnim pritiscima. I tada sam već bila upoznata da kofein, čokolada i slatko općenito, te crno vino mogu dodatno pogoršati stanje glavobolje, te ih je bolje izbjegavati kada osjetim da me krene boljeti glava. Prema potrebi koristila sam lijekove protiv bolova koji su mi donekle…
ljubav, roditeljstvo i ono između
Prije malo više od tri mjeseca proslavila sam osmu godišnjicu braka na putovanju gdje sam nakon dugo vremena osjetila onaj predivan osjećaj kad smo samo nas dvoje u našoj vezi – sami, bez distrakcija (djece) i rutina kojima ‘robujemo’. Prije samog putovanja doživjela sam jedan susret koji me doslovno ‘izuo iz cipela’ u smislu koliko je potrebno da se čovjek navikne opet živjeti sam, nakon 40 godina zajedničkog života. I koliko je dragocjeno kad imaš nekog pored sebe koji je s tobom u svim burama i olujama života – i koliko je potrebno razumijevanja, podrške, i još malo razumijevanja da bi bio sretna jedinka u cjelodnevnom i svakodnevnom partnerskom odnosu, i posebno ako to uključuje djecu kojima si posvećen većinu svog dana (fizički) dok su mali. Karlo i ja smo…
moje prvo dijete odrasta, a s njom rastem i ja…
Bliži se kraj školske godine, i dok moj prvašić odbrojava dane do školskih praznika ja razmišljam koliko je meni brzo prošla njena prva školska godina i koliko je ona odrasla kroz ovih 10 prethodnih mjeseci. Razmišljam o tome koliko je izazova, strahova i slutnji proživjela u svojoj prvoj godini u školi, i koliko sam ja s njom toga zajedno i sama sa sobom proživjela. Često mi padne na pamet ona misao dok držim svoju mlađu kćer u naručju i uspavljujem ju još kao bebu, kako dani sporo prolaze s djecom, a godine lete. I koliko god mi neobično bilo, već sada, dok je ona tek napunila prije koji mjesec 7 godina se mogu poistovjetiti s tom mišlju da će sve tako brzo proći, da će mi ona, moj prvijenac tako…
vrijeme koje mi nedostaje u danu – za sebe i ono što ja želim
Božić je sada već lagano iza nas, Nova godina je proslavljena i sutra je već za neke prvi radni dan u ovoj godini. Ja sam danas napokon odlučila nekoliko svojih misli pretočiti na papir jer za mene riječi na papiru dobiju određenu težinu i smjer u kojem pokušavam ići. A pišem i zbog brojnih drugih razloga kao što je osvještavanje mojih misli i životnih situacija s kojima se suočavam i za koje znam da empatično neki doživljavaju, baš kao što i ja promatram tekstove koji mi “dođu pod oko”. Počela sam pisati jedan tekst prije Božića dok mi je u životu “vladao” opći kaos sa svim obvezama i nekako sam se nadala da ću ga završiti u onoj prethodnoj godini. Ali to se nije dogodilo i upravo mi ta doza…
mama zaslužuje biti dobro
Mama zaslužuje biti dobro Jedna sasvim obična nedjelja koja je završila u suzama i s razmišljanjem što mogu učiniti sa svog aspekta djelovanja kako bi se o temi „Novorođene“ pričalo, čulo i vidjelo. Gotovo uvijek pričam o svom vikendu, o klincima, našim izletima i nekim svojim doživljajima i putovanjima, ALI ovaj doživljaj i osjećaj nakon predstave i panel diskusije odlučila sam podijeliti i sa svima onima do kojih će moja pisana riječ doprijeti. „Novorođena“ je monodrama u kojoj je glumica Dea Maria Računica izvela predstavu nastalu kao diplomska ispitna produkcija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, pod mentorstvom Gorana Golovka, a za čiju sam izvedbu u Slavonskom Brodu dobila pozivnicu od jedne drage majke i trudnice, koja primjećuje koliko je podrška u trenucima kad je žena vrlo ranjiva bitna i koja…
kako sam preživjela prilagodbu na vrtić s drugim djetetom?
Već duže vrijeme razmišljam o pisanju svoje prilagodbe na vrtić s drugim djetetom, ali kako to već biva – sad ću, sad ću, i evo – kao da je pred početak ovog rujna došao baš idealan trenutak da napišem svoje misli, i da svojim iskustvom ohrabrim, i prije svega podržim sve majke koje će se naći u sličnoj situaciji kao ja. I prije nego sam počela pisati za supermame razmišljala sam o podršci, suosjećanju i empatiji koju sam osjetila čitajući tekstove, objave i razgovarajući sa ženama koje su dio Supermama, te sam nakon nekih svojih teških životnih trenutaka shvatila da moja priča može biti ‘nekoj tamo’ supermami podrška, i možda smjer kojim će krenuti, olakšanje, empatija ili samo suosjećanje koje će osjetiti čitajući moje tekstove. I upravo ta „podrška jedna drugoj“…
moje dijete kreće u prvi razred
“Obrazovni sustav je nešto što u potpunosti prihvaćam i što znam da može samo dobro donijeti za svu djecu svijeta, pa tako i za moje curke, ALI (uvijek ima neko’ ali) što sve nosi taj novi period života uz sebe – toga me malo strah.” Koliko se moj mindset promijenio i koliko moja razmišljanja sada uključuju brigu za dva pilića koja trebam usmjeriti u ovaj svijet dokazuju moji strahovi i briga u vezi jednog novog životnog poglavlja koje za nas starta za mjesec i malo više dana. Jer taj period koji nam slijedi uključuje odlazak i puštanje mog prvijenca u onu školu za koju ne znam kako i koliko će joj životnih utakmica donijeti u životu. Naravno, obrazovni sustav je nešto što u potpunosti prihvaćam i što znam da može…
zahvaljujući mom majčinskom instinktu moja djevojčica danas ima bezbrižno djetinjstvo
Ne znam ni sama odakle krenuti svoju priču o vjeri u sebe i slušanju svog instinkta, ali znam da već dugo želim podijeliti svoje iskustvo s najmlađom kćeri u nadi da će baš onoga koga bude trebalo potaknuti na djelovanje. Moja mlađa kćer je rođena prije godinu i pol dana, te usprkos visokorizičnoj trudnoći i heparinskoj terapiji na kojoj sam bila od četvrtog mjeseca trudnoće ona se rodila zdrava i sasvim urednog razvoja. Ona je naše drugo dijete, i nekako, prirodno mi je bilo da sam njen razvoj i sve njeno uspoređivala sa starijom kćeri, premda sam svjesna i znam da je svaka od njih „svoja“, i da ništa nije moralo biti jednako, od spavanja, cicanja, posjedanja, puzanja i prohodavanja. Kad se beba rodi uvijek postoji taj period prilagodbe i…
što kada saznaš da ti dijete ima atopijski dermatitis?
Nekoliko je priča i „borbi“ koje smo vodili ili vodimo s našom drugom kćeri u godini iza nas, i onima koje slijede. I te priče će vjerojatno krenuti „izlaziti“ iz mene u nekom narednom periodu jer ja sam po prirodi osoba koja kad se „bori“ s nekim životnim izazovima ne pričam javno o tome na ovakav način. Ali, s obzirom na to da sam nakon pisanja o spontanim pobačajima i borbi s trombofilijom dobivala feedback od žena koliko se ne priča i javno ne govori o tako bitnim temama odlučila sam podijeliti naše svakodnevne izazove s atopijskim dermatitisom i kako smo prije svega dobili tu dijagnozu. Naša Helena se rodila u terminu, naravno, nama roditeljima najljepše i najslađe biće koje u prvih mjesec dana nije imalo nikakvih problema s kožom,…
kako kontrolirati svoje emocije pred djecom?
Trebamo li i kako (na koji način) kontrolirati emocije pred našom djecom?! Pitam se to dok uzimam novo štivo u svoje ruke (Odgajanje dobrih ljudi) i dok razmišljam o „rollercoasteru“ emocija koji trenutno pogađa mene i moju stariju kćer. Na koji način joj objasniti da trebamo pokazati ono što osjećamo, ali da pritom trebamo misliti o tome da ne povrijedimo nekoga svojim reakcijama ili da ne dozvolimo da nas nešto ‘pogađa’ do te mjere da ne možemo krenuti dalje? To su neka od pitanja za koja vidim da nas čekaju u ovoj predškolskoj godini s našom djevojčicom. Jedna super knjiga me u prošloj godini toliko ‘dirnula’ i vrlo često o njoj razmišljam dok vodim ‘bitke’ sa svojom uskoro šestogodišnjakinjom – upravo o ovoj temi o kojoj sam odlučila danas pisati!…