uskoro nećeš biti jedina, ali ostaješ zauvijek prva

Dok uživamo u zadnjim tjednima naše tročlane obitelji i veselimo se našoj bebici, polako, ali sigurno me počinju okupirati misli o onome što nas čeka za manje od mjesec dana. Znam da je sve ono što nas čeka naša dugo očekivana želja i najveća sreća, osobito nakon tuge i borbe koju smo prošli u zadnje dvije godine; ali znam i da nas čekaju vjerojatno puno veći izazovi nego što je to bilo s njom – našom prvom. Ja ju „od milja“ zovem moj prvijenac, koja se jako veseli bebici koja stiže; i onoj za koju znam da joj neće biti lako pomiriti se s činjenicom da nije jedina u svemu i da nije možda više prva na redu. Nisam toliko zabrinuta za pažnju i ljubav koju će joj svi oko…

trombofilija u trudnoći – moje iskustvo

Koliko se nekome brzo ostvari ono što želi, koliko se nekome „slučajno“ dogode najbolje stvari u životu, a koliko netko „čeka“ svoju radost i svoju dugoželjenu sreću zna samo onaj koji to prolazi, ili koji je to prošao. Sjećam se jednog predavanja u srednjoj školi kad nam je doktor koji je držao predavanje pričao o raku dojke i prevenciji, te između ostalog spomenuo kako od nas četiri prijateljice koje sjede u klupi jedna će prema statistici imati rak dojke. Toliko mi je ostala u sjećanju ta njegova rečenica jer u tom periodu života jedino što nam je bilo bitno je da vikend dođe što prije i da izlazak bude najbolji dio tjedna, a on nam je pričao o nekim „teškim“ životnim situacijama koje nas tada niti najmanje nisu zanimale. Danas,…

sve što sam šutjela

Sve što pišem u svojim tekstovima za Supermame odnosi se na neka moja proživljena stanja i iskustva unazad dva, tri ili četiri mjeseca. Ovaj tekst koji sada pišem se odnosi na mojih posljednjih šest mjeseci odnosa s meni jako bliskim ljudima, ali i na period otkad sam postala mama jer moj život i odnos prema mnogim životnim vrijednostima i pogledima se uvelike promijenio od tog trenutka. Trenutak kada sam odlučila pričati i prestati šutjeti su bila moja bolna iskustva spontanih pobačaja kada sam utjehu tražila u pronalaženju razloga – zašto, zašto baš meni, kako dalje, kada dalje, i kada nisam pronalazila empatiju i suosjećanje svojih bližnjih u za mene do tada najtežim situacijama u mom životu. Mnogi oko mene moju ranjivost i osjetljivost doživljavaju kao moju veliku promjenu u negativnom…

odgovornost roditelja za djetetovo ponašanje

Čitajući ovo ljeto neka zanimljiva štiva i gledajući serije u kojima su roditelji doživjeli ponašanja svoje djece koja nisu u skladu s roditeljskim očekivanjima zapitala sam se kako sam sebi osvijestiti da kao roditelj ne možeš utjecati na djetetovo ponašanje, ali možeš i odgovoran si za reakciju koja slijedi iza tog ponašanja. Krug ljudi s kojima sam ja okružena, posebno majke mlađe djece, prečesto govore da imaju osjećaj krivnje zbog djece, ili zbog toga što smatraju da ne ‘rade’ dovoljno s djecom, ili da ne ‘provode’ dovoljno vremena s njima, ili zato što ih ne mogu ‘smiriti’, odnosno utjecati na njihovo ponašanje. I sama se borim s tim osjećajima krivnje, posebno jer sam donedavno imala konstantni osjećaj da nisam dovoljno s njom kroz dan, da joj trebam više vremena posvetiti,…

o putovanjima prije i nakon djece

Jeste li tip osobe koji ide laganini do svog krajnjeg cilja dok se vozi, ili ste tip – samo da stignem do odredišta, što prije to bolje? Suprug i ja smo ovaj prvi tip ljudi – laganini, po mogućnosti nekoliko odmora u vožnji od 5-6 sati, i naravno, uvijek se negdje ‘izgubimo’, a nerijetko i ugasimo google maps i krenemo pratiti znakove tek kad smo zalutali nekoliko puta. Danas se svemu tome smijemo i o svakoj našoj avanturi s putovanja pričamo sa smijehom i u šali. Ali tada, u nekim prvim našim putovanjima nije nam niti najmanje bilo smiješno kad smo ‘zapeli’ u koloni radi odrona i bujica zbog obilne kiše na „samo“ 6 sati. Bio je to povratak s predivnog odmora na Pelješcu, nakon kojeg smo produžili do Dubrovnika…

mali obiteljski odmor u Rapcu

Željela bih vam ispričati svoje iskustvo produženog vikenda kojeg smo toliko dugo iščekivali jer smo ga zbog ove situacije s korona virusom toliko puta odgađali da smo rekli – sad ili nikad. Nakon nekoliko odgoda, što zbog pandemijske situacije (lockdown u Primorsko-goranskoj županiji se dogodio baš onaj vikend kada smo imali rezervirana 3 divna dana u Opatiji), što zbog vremena ovog proljeća (odlazak na Plitvice smo otkazali jer je krajem travnja snijeg zapadao, i nismo bili spremni uz sve još i na moguće prehlade i pretjeranu hladnoću) napokon je došao taj divan vikend u Rapcu, u hotelu Valamar Bellevue resort u kojem smo imali samo za nas troje četiri dana „hedonističkog“ života. Ne računajući gužvu u polasku (očito su se svi Zagrepčani taj vikend odlučili spustiti dolje na more jer…

što je sreća i kako se mjeri?

Sigurno je sreća biti zdrav i imati zdravu obitelj! Sreća je sigurno i vrijeme koje provodimo s dragim ljudima u veselju i slozi. Za mene je sreća možda najviše od svega leći navečer u krevet s osmijehom na licu! Definitivno, SREĆA su za mene i događaji kojih tek kasnije postanem svjesna – to su oni događaji zbog kojih si cijelo vrijeme „dva metra iznad zemlje“, ali u tom trenutku nisi ni svjestan da proživljavaš tu sreću. Nego tek sutradan, ili nekoliko dana, tjedana, pa čak i mjeseci iza tog događaja razmišljam o tome kolika sam tada bila sretna. Jedan sretan dan sam proživjela i ovaj petak – znala sam da ću biti sretna taj dan (jer sam bila na godišnjem, jer sam odlučila taj dan uzeti prijepodne za sebe i…

zašto mama nikad nije bolesna i podjela „poslova“ u braku

S obzirom na to da sam trenutno u fazi „migrene“ koja ne popušta tri dana, konstantno mi prolazi kroz glavu  – kada će prestati i hoću li stići obaviti sve što sam zamislila ovog vikenda!? Kod nas je vikend za biti vani dosta dugo (ukoliko vrijeme to dopušta) i kuhanje kasnijeg subotnjeg ručka, nekog finog čušpajza koji se dugo krčka (jer se preko tjedna nema vremena dugo krčkati). I kad me „sastavi“ migrena koja traje od petka ujutro ne dozvoljavam sama sebi da završim u krevetu i ne iskoristim dan. Ma kako bih uopće mogla biti u krevetu do podne, ili ne pripremiti ručak i ne spremiti kuću kad imam toddlera koji od jutra traži „svoje“! Nisam toga bila svjesna kad sam bila mlađa, kad su kasni izlasci bili najveći…

kako se borim s činjenicom da moje dijete možda nikada neće imati brata ili sestru?

Jednom prilikom dok sam bila još u velikoj žalosti radi gubitka djeteta u trećem mjesecu trudnoće, poznanica koja je upravo rodila četvrto dijete rekla mi je nešto tipa: bilo jedno, ili dvoje, troje ili više njih, briga je uvijek ista, malo više posla (ponekad i puno), ali briga i ljubav se jednako dijele na jedno, i na dvoje, troje, četvero ili više! Ono što me najviše oduševljava kod obitelji s više djece je zajedništvo i složnost braće i sestara. I sama dolazim iz obitelji gdje nas je troje djece, i nije uvijek bilo ‘med i mlijeko’; ma nije ni danas svaki razgovor među nama ‘med i mlijeko’, ali ljubav i poštovanje koje imamo jedno prema drugome je nešto najbolje što imam u svom životu. To ‘nešto’ što brat, sestra i…

kako se nositi s nepoželjnim ponašanjem djeteta?

Ponašanje djeteta, dječji karakter i njegove nuspojave. Potaknuta nedavnim događajem kad sam se osjetila nemoćnom i nesigurnom odlučila sam nešto reći o svojem iskustvu dječjeg karaktera i odgoja kojeg pokušavam prakticirati.  Prijateljica i ja smo imali kućni ‘play date’ s dvoje djece iste dobi koji se pretvorio u sve samo ne ‘play’. Od samog početka igre moja H. nije bila zainteresirana za igre koje je htio njen vršnjak igrati. Ljutila se kad joj je uzeo lutku za šminkanje, a vrhunac dječjeg druženja je bio kad je ‘poludjela’ jer je prijatelj našminkao lutku s plavom paletom boja! Igri više nije bilo povratka jer se moja H. durila kao mali ‘Durica’ i nije mogla prijeći preko tog nemilog događaja (šminkanja ženske lutke plavom bojom). Više nije htjela ni pozdraviti svog prijatelja na…