o dojenju u javnosti i poštivanju tuđih granica

Dosta vremena je prošlo od mog babinja i od perioda kada su nam dolazili najbliži i najmiliji ljudi vidjeti našu bebu. Ali nekako i sada, 4 i pol mjeseca poslije poroda želim izraziti koliko je bitno biti obazriv i nježan prema ženi koja rađa novi život. U početku me bilo jako strah tog sada već pomalo zaboravljenog virusa i kako ćemo se nas dvije nositi s njim ako nas netko zarazi. Ali zaista, svi su bili razumni i shvaćali moj strah, te sam ih na kraju i nagovarala da nam dođu jer mi je dosta bilo izolacije i samoće. Od svih su me najviše kao i u prvom babinju ‘tetošile’ moja mama i svekrva, a pod tim najviše mislim na skuhano svakodnevno toplo jelo – mislim da je to br….

priča s drugog poroda

Trenutno sam u fazi za mene još ranog postpartuma i dok je još sve koliko toliko „svježe“ želim svoje misli i svoje iskustvo drugog poroda opisati na papiru kako bih dijeljenjem svoje priče proširila svijest o dobrim i manje dobrim stranama poroda broj dva. Neki osjećaji s prvog poroda u meni su ostali zauvijek zabilježeni, kao onaj kad sam primila svoje prvo dijete u naručje – dobro se sjećam tog trenutka kad je bila na mojim prsima, njenih plavičastih prstića, i velikih, ja bih rekla napaćenih okica. Nažalost, radi adrenalina, radi svih pomiješanih osjećaja i cijelog prvog iskustava dosta toga se ne sjećam i zato mi je želja bila kod drugog poroda da budem, ako ikako bude moguće, prisutna i svjesna svega, koliko god je to moguće. Sada, drugi puta,…

migrena i ostali izazovi trudnoće

Nakon radosti saznanja tog divnog ‘blaženog’ stanja i onoga lijepoga što će nastupiti s očekivanom trudnoćom kao hladan tuš dođe i prva migrena. Ponekad se javi kao glavobolja – blažeg intenziteta i ne traje dugo, ne dovodi do iscrpljujućeg stanja i samo se nadaš da će se na tome zadržati. A ponekad uzrokuje ‘napad’ u obliku migrene kad nakon 4 dana ne možeš ustati iz kreveta, i ne znaš više kako da si pomogneš jer ti je organizam iscrpljen i sklupčan u kutu tuš kabine, te jedino što ti godi je topla voda i „parenje“ pod tušem. Većinom se trudnice ‘žale’ na mučninu i povraćanje u prva tri mjeseca trudnoće, i većinom se nakon prva tri mjeseca ‘blaženog’ stanja ti simptomi polako smiruju i postaju lakše podnošljivi. Naravno, ono što…

uskoro nećeš biti jedina, ali ostaješ zauvijek prva

Dok uživamo u zadnjim tjednima naše tročlane obitelji i veselimo se našoj bebici, polako, ali sigurno me počinju okupirati misli o onome što nas čeka za manje od mjesec dana. Znam da je sve ono što nas čeka naša dugo očekivana želja i najveća sreća, osobito nakon tuge i borbe koju smo prošli u zadnje dvije godine; ali znam i da nas čekaju vjerojatno puno veći izazovi nego što je to bilo s njom – našom prvom. Ja ju „od milja“ zovem moj prvijenac, koja se jako veseli bebici koja stiže; i onoj za koju znam da joj neće biti lako pomiriti se s činjenicom da nije jedina u svemu i da nije možda više prva na redu. Nisam toliko zabrinuta za pažnju i ljubav koju će joj svi oko…

trombofilija u trudnoći – moje iskustvo

Koliko se nekome brzo ostvari ono što želi, koliko se nekome „slučajno“ dogode najbolje stvari u životu, a koliko netko „čeka“ svoju radost i svoju dugoželjenu sreću zna samo onaj koji to prolazi, ili koji je to prošao. Sjećam se jednog predavanja u srednjoj školi kad nam je doktor koji je držao predavanje pričao o raku dojke i prevenciji, te između ostalog spomenuo kako od nas četiri prijateljice koje sjede u klupi jedna će prema statistici imati rak dojke. Toliko mi je ostala u sjećanju ta njegova rečenica jer u tom periodu života jedino što nam je bilo bitno je da vikend dođe što prije i da izlazak bude najbolji dio tjedna, a on nam je pričao o nekim „teškim“ životnim situacijama koje nas tada niti najmanje nisu zanimale. Danas,…

sve što sam šutjela

Sve što pišem u svojim tekstovima za Supermame odnosi se na neka moja proživljena stanja i iskustva unazad dva, tri ili četiri mjeseca. Ovaj tekst koji sada pišem se odnosi na mojih posljednjih šest mjeseci odnosa s meni jako bliskim ljudima, ali i na period otkad sam postala mama jer moj život i odnos prema mnogim životnim vrijednostima i pogledima se uvelike promijenio od tog trenutka. Trenutak kada sam odlučila pričati i prestati šutjeti su bila moja bolna iskustva spontanih pobačaja kada sam utjehu tražila u pronalaženju razloga – zašto, zašto baš meni, kako dalje, kada dalje, i kada nisam pronalazila empatiju i suosjećanje svojih bližnjih u za mene do tada najtežim situacijama u mom životu. Mnogi oko mene moju ranjivost i osjetljivost doživljavaju kao moju veliku promjenu u negativnom…

odgovornost roditelja za djetetovo ponašanje

Čitajući ovo ljeto neka zanimljiva štiva i gledajući serije u kojima su roditelji doživjeli ponašanja svoje djece koja nisu u skladu s roditeljskim očekivanjima zapitala sam se kako sam sebi osvijestiti da kao roditelj ne možeš utjecati na djetetovo ponašanje, ali možeš i odgovoran si za reakciju koja slijedi iza tog ponašanja. Krug ljudi s kojima sam ja okružena, posebno majke mlađe djece, prečesto govore da imaju osjećaj krivnje zbog djece, ili zbog toga što smatraju da ne ‘rade’ dovoljno s djecom, ili da ne ‘provode’ dovoljno vremena s njima, ili zato što ih ne mogu ‘smiriti’, odnosno utjecati na njihovo ponašanje. I sama se borim s tim osjećajima krivnje, posebno jer sam donedavno imala konstantni osjećaj da nisam dovoljno s njom kroz dan, da joj trebam više vremena posvetiti,…

o putovanjima prije i nakon djece

Jeste li tip osobe koji ide laganini do svog krajnjeg cilja dok se vozi, ili ste tip – samo da stignem do odredišta, što prije to bolje? Suprug i ja smo ovaj prvi tip ljudi – laganini, po mogućnosti nekoliko odmora u vožnji od 5-6 sati, i naravno, uvijek se negdje ‘izgubimo’, a nerijetko i ugasimo google maps i krenemo pratiti znakove tek kad smo zalutali nekoliko puta. Danas se svemu tome smijemo i o svakoj našoj avanturi s putovanja pričamo sa smijehom i u šali. Ali tada, u nekim prvim našim putovanjima nije nam niti najmanje bilo smiješno kad smo ‘zapeli’ u koloni radi odrona i bujica zbog obilne kiše na „samo“ 6 sati. Bio je to povratak s predivnog odmora na Pelješcu, nakon kojeg smo produžili do Dubrovnika…

mali obiteljski odmor u Rapcu

Željela bih vam ispričati svoje iskustvo produženog vikenda kojeg smo toliko dugo iščekivali jer smo ga zbog ove situacije s korona virusom toliko puta odgađali da smo rekli – sad ili nikad. Nakon nekoliko odgoda, što zbog pandemijske situacije (lockdown u Primorsko-goranskoj županiji se dogodio baš onaj vikend kada smo imali rezervirana 3 divna dana u Opatiji), što zbog vremena ovog proljeća (odlazak na Plitvice smo otkazali jer je krajem travnja snijeg zapadao, i nismo bili spremni uz sve još i na moguće prehlade i pretjeranu hladnoću) napokon je došao taj divan vikend u Rapcu, u hotelu Valamar Bellevue resort u kojem smo imali samo za nas troje četiri dana „hedonističkog“ života. Ne računajući gužvu u polasku (očito su se svi Zagrepčani taj vikend odlučili spustiti dolje na more jer…

što je sreća i kako se mjeri?

Sigurno je sreća biti zdrav i imati zdravu obitelj! Sreća je sigurno i vrijeme koje provodimo s dragim ljudima u veselju i slozi. Za mene je sreća možda najviše od svega leći navečer u krevet s osmijehom na licu! Definitivno, SREĆA su za mene i događaji kojih tek kasnije postanem svjesna – to su oni događaji zbog kojih si cijelo vrijeme „dva metra iznad zemlje“, ali u tom trenutku nisi ni svjestan da proživljavaš tu sreću. Nego tek sutradan, ili nekoliko dana, tjedana, pa čak i mjeseci iza tog događaja razmišljam o tome kolika sam tada bila sretna. Jedan sretan dan sam proživjela i ovaj petak – znala sam da ću biti sretna taj dan (jer sam bila na godišnjem, jer sam odlučila taj dan uzeti prijepodne za sebe i…