o putovanjima prije i nakon djece

Jeste li tip osobe koji ide laganini do svog krajnjeg cilja dok se vozi, ili ste tip – samo da stignem do odredišta, što prije to bolje? Suprug i ja smo ovaj prvi tip ljudi – laganini, po mogućnosti nekoliko odmora u vožnji od 5-6 sati, i naravno, uvijek se negdje ‘izgubimo’, a nerijetko i ugasimo google maps i krenemo pratiti znakove tek kad smo zalutali nekoliko puta. Danas se svemu tome smijemo i o svakoj našoj avanturi s putovanja pričamo sa smijehom i u šali. Ali tada, u nekim prvim našim putovanjima nije nam niti najmanje bilo smiješno kad smo ‘zapeli’ u koloni radi odrona i bujica zbog obilne kiše na „samo“ 6 sati. Bio je to povratak s predivnog odmora na Pelješcu, nakon kojeg smo produžili do Dubrovnika…

mali obiteljski odmor u Rapcu

Željela bih vam ispričati svoje iskustvo produženog vikenda kojeg smo toliko dugo iščekivali jer smo ga zbog ove situacije s korona virusom toliko puta odgađali da smo rekli – sad ili nikad. Nakon nekoliko odgoda, što zbog pandemijske situacije (lockdown u Primorsko-goranskoj županiji se dogodio baš onaj vikend kada smo imali rezervirana 3 divna dana u Opatiji), što zbog vremena ovog proljeća (odlazak na Plitvice smo otkazali jer je krajem travnja snijeg zapadao, i nismo bili spremni uz sve još i na moguće prehlade i pretjeranu hladnoću) napokon je došao taj divan vikend u Rapcu, u hotelu Valamar Bellevue resort u kojem smo imali samo za nas troje četiri dana „hedonističkog“ života. Ne računajući gužvu u polasku (očito su se svi Zagrepčani taj vikend odlučili spustiti dolje na more jer…

što je sreća i kako se mjeri?

Sigurno je sreća biti zdrav i imati zdravu obitelj! Sreća je sigurno i vrijeme koje provodimo s dragim ljudima u veselju i slozi. Za mene je sreća možda najviše od svega leći navečer u krevet s osmijehom na licu! Definitivno, SREĆA su za mene i događaji kojih tek kasnije postanem svjesna – to su oni događaji zbog kojih si cijelo vrijeme „dva metra iznad zemlje“, ali u tom trenutku nisi ni svjestan da proživljavaš tu sreću. Nego tek sutradan, ili nekoliko dana, tjedana, pa čak i mjeseci iza tog događaja razmišljam o tome kolika sam tada bila sretna. Jedan sretan dan sam proživjela i ovaj petak – znala sam da ću biti sretna taj dan (jer sam bila na godišnjem, jer sam odlučila taj dan uzeti prijepodne za sebe i…

zašto mama nikad nije bolesna i podjela „poslova“ u braku

S obzirom na to da sam trenutno u fazi „migrene“ koja ne popušta tri dana, konstantno mi prolazi kroz glavu  – kada će prestati i hoću li stići obaviti sve što sam zamislila ovog vikenda!? Kod nas je vikend za biti vani dosta dugo (ukoliko vrijeme to dopušta) i kuhanje kasnijeg subotnjeg ručka, nekog finog čušpajza koji se dugo krčka (jer se preko tjedna nema vremena dugo krčkati). I kad me „sastavi“ migrena koja traje od petka ujutro ne dozvoljavam sama sebi da završim u krevetu i ne iskoristim dan. Ma kako bih uopće mogla biti u krevetu do podne, ili ne pripremiti ručak i ne spremiti kuću kad imam toddlera koji od jutra traži „svoje“! Nisam toga bila svjesna kad sam bila mlađa, kad su kasni izlasci bili najveći…

kako se borim s činjenicom da moje dijete možda nikada neće imati brata ili sestru?

Jednom prilikom dok sam bila još u velikoj žalosti radi gubitka djeteta u trećem mjesecu trudnoće, poznanica koja je upravo rodila četvrto dijete rekla mi je nešto tipa: bilo jedno, ili dvoje, troje ili više njih, briga je uvijek ista, malo više posla (ponekad i puno), ali briga i ljubav se jednako dijele na jedno, i na dvoje, troje, četvero ili više! Ono što me najviše oduševljava kod obitelji s više djece je zajedništvo i složnost braće i sestara. I sama dolazim iz obitelji gdje nas je troje djece, i nije uvijek bilo ‘med i mlijeko’; ma nije ni danas svaki razgovor među nama ‘med i mlijeko’, ali ljubav i poštovanje koje imamo jedno prema drugome je nešto najbolje što imam u svom životu. To ‘nešto’ što brat, sestra i…

kako se nositi s nepoželjnim ponašanjem djeteta?

Ponašanje djeteta, dječji karakter i njegove nuspojave. Potaknuta nedavnim događajem kad sam se osjetila nemoćnom i nesigurnom odlučila sam nešto reći o svojem iskustvu dječjeg karaktera i odgoja kojeg pokušavam prakticirati.  Prijateljica i ja smo imali kućni ‘play date’ s dvoje djece iste dobi koji se pretvorio u sve samo ne ‘play’. Od samog početka igre moja H. nije bila zainteresirana za igre koje je htio njen vršnjak igrati. Ljutila se kad joj je uzeo lutku za šminkanje, a vrhunac dječjeg druženja je bio kad je ‘poludjela’ jer je prijatelj našminkao lutku s plavom paletom boja! Igri više nije bilo povratka jer se moja H. durila kao mali ‘Durica’ i nije mogla prijeći preko tog nemilog događaja (šminkanja ženske lutke plavom bojom). Više nije htjela ni pozdraviti svog prijatelja na…

mame, budite jedna drugoj podrška bez obzira na sve

Ne znam jeste li ikad imale osjećaj da vas više muškarac razumije nego žena?! Ako se nikad niste tako osjećali – blago vam se…jer ja se nekako u zadnje vrijeme susrećem s nerazumijevanjem, kritiziranjem (i to vrlo jasnim i izrečenim naglas!), te omalovažavanjem svojih osjećaja, boli i svog načina ponašanja i odgoja. Jasno mi je da smo svi drugačiji, da svatko drugačije odgaja svoju djecu, reagira na bol i određena ponašanja; ali nije mi jasno zašto nešto što je drugačije je nužno loše, nije dobro i nije prihvatljivo? Zar smo postale toliko zatočene u svom načinu razmišljanja da čim je nešto drugačije (i čim ti to tako ne bi uradila) moramo jasno i glasno dati do znanja da se s tim ne slažemo?! Pišem u ženskom rodu jer se sve…

jedna je tetka, sve ostale su tetke…

Još kao mala djevojčica uvijek sam se divila odnosu svoje najbolje prijateljice i njene tetke, koje i danas njeguju tu divnu vezu u ljubavi i prijateljstvu. Sjećam se koliko se frendica radovala odlascima kod tetke, shoppingu s tetkom, dijeljenju tajni s tetkom i dolascima tetke. I sada, u odrasloj dobi, i dalje dijeli ljubav s tetkom, i tetka je sada još više tu, i najljepše od svega je što njeno dijete doživljava kao svoje vlastito unuče. Super su te tetke – to sam znala dok sam bila mala, a sada, kada sam odrasla vidim kakav je to poseban odnos dok promatram svoju sestru i svoje dijete, koja je to ljubav – riječima se ne može opisati. posebna veza od prvog dana I tako je od prvog susreta, od prvog dana…

ove jeseni moja mama slavi 20 godina života

Ove jeseni moja mama slavi 20 godina života. Čudno to zvuči, jer ona je starija od mene 29 godina, ali meni to nije ni najmanje čudno jer je moja mama prije 20 godina pobijedila rak i dobila još jednu priliku u životu. Davno je to bilo, jedno hladno jesensko večer kad sam ja, curica od 13 godina došla iz škole i saznala tu bolnu istinu – da moja mama boluje od zloćudnog tumora. Nikad neću zaboraviti suze koje su tonule u toplu maminu juhu dok mi je govorila da će sve biti u redu, da će se boriti, da neće nikad odustati jer ima troje djece koje treba podići i da ona ima razloga za živjeti! I sada, nakon 20 godina, suze tonu po tipkovnici, jer te neke boli ostaju…

kako dalje nakon spontanog pobačaja

Sada, nakon drugog spontanog pobačaja imam potrebu više nego ikad pretočiti sve svoje misli i osjećaje u riječi i podijeliti ih sa svijetom jer mislim da jedino na taj način možemo jedna drugoj biti podrška i utjeha za sve što je bilo i za sve što dolazi. Imam curicu od tri i pol godine s kojom je sve ovo lakše prolaziti i tugu pretočiti u smijeh jer s njom je svaki dan veselje i radi nje je sve lakše podnositi. Ali nije lako. Nije lako ujutro se buditi bez simptoma trudnoće, niti ponovno proživljavati svu tugu i bol koju sa sobom nosi gubitak trudnoće, ploda, djeteta, ili kako god to netko naziva! Prvi put sam imala spontani pobačaj u 13 tt, srce je stalo s 10 t i 5 dana….