Kako ono kažu da mi je netko dao novčić za svaki put kad sam rekla nema šanse – imala bi puno novčića. Tako nekako je bilo prošle godine moje mišljenje u vezi još jednog djeteta. Ali sada sam daleko već od tog mišljenja, u skoro 7. mjesecu trudnoće i čekamo još jednu curicu koja će uveličati našu obitelj.
Puno toga smo prošli i suprug, i ja kroz moje trudnoće i sekundarnu neplodnost, odnosno nemogućnost zadržavanja trudnoće nakon jedne uspješne; i nismo uopće razgovarali o tome želimo li imati još jedno dijete. Zapravo, nekako smo nakon što smo napokon dočekali našu drugu curicu bili uvjereni da nas je Bog podario s onim za što smo se molili i da smo mi našu obitelj doveli do broja koji je za nas konačan.
Međutim, prošle godine, nakon predivnog putovanja u Rim sa suprugom i povratka u svoju rutinu nekakvi signali su mi stalno dolazili koji su poticali to pitanje u meni – želim li ja još jedno dijete?! Ti signali nisu bili ništa posebno značajni, nego u vidu svih oko mene koji su čekali svoju drugu, treću i četvrtu bebicu; ali ne znam jasno objasniti što je to mene ‘kopkalo’ da sam počela razmišljati o tome. Sjećam se jednog ljetnog razgovora na bazenima s poznanicom koja je s malom bebicom u naručju pričala kako je ispunjena i kako joj je srce sada puno, jer nakon gubitka bebice dugo joj (im) je trebalo da se uopće usude i odluče na sljedeću trudnoću, te znam da je bila iskrena s pričom o ispunjenosti. I razmišljajući o tim njenim riječima prvi put sam naglas izgovorila: mislim da ja nisam završila sa svojim trudnoćama i da možda želim još jedno dijete.
Kada sam došla doma pričala sam sa suprugom i on mi je tada prvi puta rekao da i on ima taj osjećaj u sebi, ali ga nikad ne bi izrekao naglas da ja nisam tu temu spomenula jer zna kroz što sam prošla u svojim spontanim pobačajima. Ta njegova podrška i suosjećajnost prema meni kao majci njegove djece mi znače SVE u trenucima kad ja nisam sigurna što želim i kad se premišljam oko svojih osjećaja i želja.
Jer jedno pitanje me proganjalo dugo nakon što sam izrekla naglas da ja možda želim još jedno dijete:
Smijem li se usuditi uopće željeti još jedno dijete nakon teškog puta do drugog djeteta?
Znala sam ako se i odlučimo za treće dijete čekat će me vjerojatno svakodnevno bockanje heparinskim injekcijama i migrene od kojih ću povraćati i radi kojih neću moći funkcionirati, ali svejedno, to pitanje u meni je sve više ‘raslo’!
Pustila sam ‘taj’ osjećaj da u meni bude neko vrijeme, međutim svaki razgovor vodio je ka’ tome da još više razmišljam o tome i da moram sama sa sobom odlučiti želim li ja to, i ono najbitnije jesam li spremna i psihički, i fizički proći kroz još jednu trudnoću koja će vrlo vjerojatno biti od starta okarakterizirana kao visokorizična radi prethodnih spontanih pobačaja, i uz to popraćena mojim strahovima od samog početka.
Koliko god je moj suprug bio uz mene u svim mojim borbama sa sekundarnom neplodnošću, svakodnevnom ubrizgavanju injekcija heparina i potvrdi da i njega ‘nešto vuče’ da probamo imati još jedno dijete, odluku da li ja želim prolaziti sve navedeno kroz još jednu trudnoću i opet potencijalni gubitak prepustio je meni. U smislu, bit ću uz tebe, ali znaj da mi je teško gledati te kako se patiš s migrenama, kako si nemoćna dok treći dan povraćaš od bolova, a ne smiješ uzeti ništa što ti olakšava bol i taj strah koji ćeš najviše ti osjetiti – o tome moraš sama odlučiti imaš li kapaciteta za sve to prolaziti još jednom.
I tada sam odlučila otići na mjesto na kojem ću pronaći mir. Bio je 8.i u mjesecu i pomolila sam se Gospi od Brze pomoći – za putokaz i osjećaj kojeg trebam slijediti.
U tom nekom periodu smo otišli i na more gdje sam upijala sve ono dobro što plavetnilo i zvuk valova daje, te sam provodila najviše jutarnjeg vremena u šetnjama i trčanju pokušavajući osjetiti za što je moje tijelo i um spreman u razdoblju koje je preda mnom. Vraćajući se s ljetnog odmora naručila sam se na godišnji sistematski pregled gdje sam ispričala ginekologinji što sam sve prošla, koliko je trudnoća iza mene i mojoj možda želji za sljedećom trudnoćom. S obzirom na fizičko stanje sve je bilo prema sistematskom pregledu uredu i nalazi su bili uredni – što mi je dalo dodatnu radost i poticaj da nastavim razmišljati o potencijalnoj trudnoći.
Osim sistematskog pregleda vrlo važno mi je bilo i obaviti pregled kod svoje neurologinje jer sam bila na terapiji za migrene i ona me poslala kod hematologa radi dogovora oko uzimanja heparinske terapije u budućoj trudnoći, uz napomenu da krenem odmah uzimati andol 100 ako planiram trudnoću i vitamin D koji mi je bio na niskim razinama prema nalazima krvi. Tijekom razgovora s hematologom shvatila sam da je odluka o trudnoći zaista na meni i da mi ne može nitko dati neko ‘zeleno’ svijetlo koje će značiti da me čeka sigurna trudnoća. O uzimanju heparinske terapije dogovor je da se savjetujem sa svojim ginekologom koji mi je uveo tu terapiju u prethodnu trudnoću i da obvezno pratim krvne pretrage na transfuziji koji će mi ukazivati na neuobičajene parametre krvi. I taj doktor me pitao jesam li sigurna da želim još jednom prolaziti kroz visokorizičnu trudnoću. Taj doktor igrom slučaja znam ima četvero djece i nisam se ‘dala’ pokolebati pred njegovim riječima jer sam mnogo puta doživjela komentare koji ‘ne drže u potpunosti vodu’ i nisu utemeljeni na konkretnim primjerima što mi je i navedeni doktor potvrdio koliko su razlozi gubitka trudnoće nejasni i nepotvrđeni u većini slučajeva bez obzira na napredak medicine.
Osim gore navedenog odlučila sam obaviti još dva pregleda prije svoje konačne odluke da ja budem ‘na miru’ sama sa sobom. Prvi pregled je bio kod mog ginekologa koji je nakon pregleda rekao da se nemam zašto brinuti što se tiče fizičke spremnosti za sljedeću trudnoću, te da će biti uz mene u cijeloj trudnoći i da krenem odmah s aktivnim folacinom i andolom 100 radi predostrožnosti s obzirom na pretrage trombofilije.
Te moj drugi ‘pregled’ koji je zapravo bio razgovor s mojom prijateljicom koja je psihologinja i psihoterapeutkinja, a s kojom sam uvijek mogla ‘olakšati’ sve ono što mi je na duši. Najviše me zapravo ‘patila’ misao da iz nekih krivih razloga ne želim ovu trudnoću. Jedan od tih ‘krivih’ razloga je bila zasićenost poslom kojeg radim i spoznaja da imam pravo na 3 godine porodiljnog nakon trećeg djeteta. Nisam se mogla riješiti tih negativnih misli kako to nije nešto dobro čim o tome razmišljam toliko intenzivno. Međutim, kako mi je moja psihologinja objasnila – i negativne misli su dio života i moramo ih pustiti da prođu, te biti svjesna da svaka žena razmišlja o te 3 godine porodiljnog i da to nije nužno nešto negativno, nego opcija koja mi može biti na raspolaganju.
I tada, nakon svih svojih pregleda i na neki način ‘smirenja’ od stručnih ljudi kojima vjerujem rekla sam svom Karlu da sam odlučila, i da ne želim biti u životu vođena strahom i bojazni od onoga što može biti, nego ljubavi i vjerom u ono lijepo što se može dogoditi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Nisam htjela biti opterećena sljedećom trudnoćom i nakon prvog neuspjelog pokušaja sama sebi sam ‘posložila’ da život ide, i da sam (smo) sretni ovako kako jest, a ako se dogodi i kad se dogodi tada ćemo biti blagoslovljeni onim što nas čeka.
Otprilike je tako bio tijek našeg puta prema mojoj sljedećoj trudnoći, i ona se zatim vrlo brzo dogodila.
Odmah nakon saznanja o trudnoći krenuo je i strah kojeg sam očekivala i s kojim još uvijek živim.
Na heparinu sam i osjetim to malo srce ispod svoga najljepšim udarcima u stomaku, i ne mogu vam opisati koju sreću i zahvalnost osjećam svaki dan. Nije lako prolaziti kroz ovu trudnoću s migrenama i strahovima koji me prate, ali ta misao da ja mogu još jednom sve to proći i da želim je bila jača od svega negativnog s čime se borim.
I zato sam odlučila i napisati svoju priču, kako bi tebe, koja sanjaš, razmišljaš i premišljaš se rekla ti da je svačiji put drugačiji i da nema tog osjećaja koji može nadomjestiti ono što imaš u sebi kad znaš da činiš što TI želiš.
Uvijek će biti komentara, nekog oblika sebičnosti s kojom smo svi mi okruženi; ali ne želim se osvrtati na one koji nisu podrška, pogotovo za žene koje su prošle neke bolne i teške događaje u svom životu vezano za neplodnost i pokušaje zadržavanja trudnoće. Svaka od nas ima neku svoju priču, i svaka od nas se ‘nosi’ na svoj način s onim što nas je u životu ‘zadesilo’, ALI svaka od nas bira kojim će riječima biti ljubazna i podrška, zato biraj onako kako bi željela da tebi netko govori.
I budi hrabra, odvaži se na ona putovanja koja smatraš da će te ojačati i učiniti boljom, pozitivnijom i hrabrijom.
Moja priča će nekome možda biti samo još jedna u nizu priča o sljedećoj trudnoći, ali nekome će vjerujem biti i ‘vjetar u leđa’ da se odvaži na ono što je neobjašnjivo najteže, ali i najljepše u današnjem svijetu – a to je majčinstvo.
I ono zašto je mene nešto ‘vuklo’ prema još jednom djetetu su moji brat i sestra, i odnos koji imam s njima što je za mene nešto najbolje što imam u životu, te podrška moje okoline, odnosno moje mame i sveki koje su, i uz djedove, uvijek tu za nas, i za svoje unuke i koje će učiniti sve što mogu da nam olakšaju svakodnevicu i ponekad suprugu i meni ‘priušte’ koji dan bez djece.
Jer kako kažu za odgojiti dijete potrebno je selo – a moj Karlo i ja smo u fazi kad smo uvjereni da imamo to ‘selo’ uz sebe i da nas dvoje prije svega imamo kapaciteta za još jedno biće u našem životu – zato odluka o još jednom djetetu je bila za mene logična jer smo nas dvoje skupa u svemu, i trudimo se biti oboje prisutni roditelji i na kraju svakog dana jedno uz drugo, u dobrim i manje dobrim danima.
A tebi hvala što me čitaš i što mi se javiš sa svojim komentarima, dvojbama i mislima o kojima pišem u ovim ‘prozorima’ našeg društva.
