Nepeglanje je među majkama danas postalo jako popularan fleks, kako bi djeca rekla. Jako hip i trendi. Po rođendanskim kavama, dok čekaju djecu iz škole ili na Instagram storijima sve se redom hvale kako ne peglaju djeci robu. Neke vrte mašinu na 400, neke imaju sušilicu ili pretjerano elaborirane metode sušenja na štriku, a neke naprosto nije briga ako im djeca idu okolo zgužvana. Nekad se u tim pričama čini da opeglanu djecu imaju samo one dokone i one bogate, što imaju tete za peglanje.
Gubi se onaj stari, dobri osjećaj za pristojnost i držanje do sebe i svoje obitelji. Ona dobra stara vremena kad su se majke zaista brinule za obitelj. Kad su gaće i čarape bile besprijekorno bijele, a košulje uštirkane. Misle li ove majke danas o tome što će biti ako ih pokupi auto kad izađu na cestu? Na hitnoj će doktor reći “Nu ove, ne drži do sebe.”, a sestra će mu odgovoriti “A da joj vidite malog!”. “U neopeglanoj majici!” na što će doktor samo promrmljati “Sramota.”, a ti se od iste nećeš više nikad probuditi iz kome.
Sigurno da se gubi jedan stari dobri osjećaj, ali nekako mi se čini da se taj osjećaj zove – krivnja. Pegla ponekad kao da je zatvorska kugla oko noge. Simbol za sve ‘trebala bih’ i ‘morala bih’.
Ispeglana košulja na mužu više nije društveni pokazatelj koliko je netko dobra žena kao što ni ispeglana majica na djetetu više nije pokazatelj koliko je netko brižna majka. Broj nabora na tkanini koja pokriva razne članove obitelji nisu negativni bodovi u natjecanju za ‘najbolju mamu godine’. Uostalom, pegla nije baš ni toliko kompliciran aparat da ga i tata te iste djece ne bi znao koristiti.
No ipak, dok sjedim s tim mamama na rođendanskim kavama ili ispred škole ili dok mi naleti story s ponosnom proklamacijom kralju i narodu da njoj ne pada na pamet peglati, ja pregrizem jezik i možda malo okrenem očima. To mi je najmanje dragi trend, najgori majčinski fleks. Ne zato što mislim da je peglanje super i zabavno ili što mislim da je to od neke životne važnosti. Iako svjesna istinitosti maloprije napisanog, ja u biti ne vjerujem u to. Ja mislim da je to, kakva je mom mužu košulja ili mojoj djeci odjeća i mirišu li svi na omekšivač, direktan odraz toga jesam li ja dobra mama. To da li mi djeca imaju urednu kosu ili besprijekorno čistu odjeću, imaju li sve knjige, zadaću, bocu vode za trening ili papuče za vrtić. Sve to je meni, protivno mome razumu, direktan odraz moje vrijednosti kao majke. Ne znam jel’ to do bakine filozofije o doktoru, ‘što će selo reć’ mantre, tate kojeg nije bilo da pegla ili mame koja nije imala kad peglati jer je radila od jutra do sutra? Možda je i do toga da se za omekšivač često nije imalo, a vikendom se roba prala kod bake i dimila kraj peći umjesto da se suši?
Jer dok sam ja išla u školu neopeglana ili kasnije u majici s mirisom špeka, sretna djeca su u ispeglanim majicama mirisala na omekšivač, imala tanke flomastere u boji i Adidas Superstar. I dan danas, kad kraj mene prođe dijete koje miriše na omekšivač odmah stvorim u glavi sliku o njegovoj savršenoj mami, koja redovito pegla i sigurno vikendom peče kekse.
Iako možda neopeglana majica ne utječe na ishod trke za majku godine, u uskom je izboru za najgluplji mogući triger.
Nekad su upravo ti najgluplji trigeri dobar smjerokaz nama samima koliko su neke rane duboke, kako bojaju način na koji vidimo sebe i svijet oko sebe, kako oblikuju način na koji odgajamo djecu. Nekad nema te količine osvješćivanja da problem imamo, slušanja drugih kako se bezveze brinemo ili uvjeravanja sebe kako smo mi ipak feministkinje neopterećene očekivanjima društva koja će nas osloboditi tereta rana iz ranijih dana. Tako ja i nakon godina psihoterapije i dalje nervozno sjedim na poslu razmišljajući je li mi dijete obuklo ispeglanu robu ili sa sušila uzelo zgužvanu majicu. Mislim da je vrijeme da zakažem novi termin kod psihoterapeutkinje.
Ranjena djeca izrastu u jako zanimljive roditelje.
Foto: pexels.com
Imam troje djece i peglam samo sto moram,radim i ne zelim trosit svoje slobodno vrijeme jos i na to! Ne nisam nikakva hipi mama,nego pored toliko obaveza to mi je najmanja briga..Uz ovaj brzi tempo zivota bolje tih 2 sata peglanja provest sa djecom,clanak je koma
Pronašla sam se u ovoj priči, zato komentiram i šaljem virtualni topli zagrljaj.
Sad u odrasloj dobi sam “opsjednuta vešom”, kako je konstatirao moj bivši muž. Izrazito mi je važno objesiti rublje čim perilica završi da nema onog kiselog mirisa koji me pratio cijelo djetinjstvo. A sušenje iznad vatre i lonca kiselog kupusa, praktički cijelu zimu, da ne spominjem.
Ušla sam u onu drugu krajnost pa sam stavljala tone omekšivača, tako da su me namirisali na kilometar, no kćerin dermatitis me malo prizemljio pa sam našla ravnotežu 🙂 Ali peglam samo za školu / posao. Čak sam neki dan otišla na špicu pogužvana. Tko zna, možda sam završila na nekom portalu u vijesti s naslovom “Nikad nećete povjerovati u čemu je ova Zagrepčanka izašla iz kuće.”
Obožavala sam kad bi bebe i djeca mirisala na omekšivač, u to vrijeme na Ornel