Dok prolaze moji zadnji dani ovog putovanja zvanog trudnoća želim ostaviti još jedan pisani trag kako bih i sama ponekad se prisjetila koliko je važno čuvati njih – majke, a pogotovo one koje osjete još jedno srce ispod svoga.
Nisam planirala da ću ovu trudnoću doživljavati ovako, niti da neću raditi skoro pa cijelu trudnoću, niti da ću upisati još jednu ‘stepenicu’ u svom cjeloživotnom obrazovanju i polagati ispite do 9. mjeseca svoje trudnoće – ali eto, nisam ni planirala detalje života u trudnoći, jednostavno dan po dan kockice su se slagale i stvarale predivne uspomene. U tom slaganju uspomena, kad pogledam sada unazad par mjeseci nekako mislim da se sve posložilo baš onako kako je trebalo i da je dobro što sam otišla vrlo brzo nakon saznanja da sam trudna na komplikacije (premda nam je bilo financijski vrlo izazovno) jer sam ‘izašla’ iz kruga razgovora gdje sam posvećena trenutačno u mom životu manje bitnim stvarima i drugima, i gdje sam se mogla u potpunosti posvetiti onom najbitnijem – čuvanju svoje bebice.
Bez obzira na to da mi je trudnoća od početka krenula kao visokorizična radi heparinske terapije koja mi je i u ovoj trudnoći uvedena kao nužna za održavanje trudnoće, te da sam ‘završila’ na komplikacijama prije kraja prvog tromjesečja; pokušala sam pronaći načine da upotpunim svoje vrijeme na kvalitetan i meni svrsishodan način. I onda se otvorila jedna prilika koju nisam htjela propustiti, iako me obuzeo strah hoću li ja to moći. Ali evo, odvažila sam se, upisala pedagošku izobrazbu za nastavnike i u 3 mjeseca odslušala 5 predmeta i uspješno ih položila. Jer sam slijedila svoje srce – kao i uvijek. Premda, komentari (posebno od meni nekih bliskih ženskih osoba) nisu bili baš podržavajući radi subjektivnih stavova i nedostatka razumijevanja prema osobi koja odjednom ima dosta slobodnog vremena koje želi korisno provesti. I mene to generalno uvijek smeta – ta ljudska nemogućnost upućivanja lijepe riječi drugoj osobi i shvaćanja da nismo svi jednaki, ali podržati se uvijek međusobno možemo.
I bilo je još tih nekih nepodržavajućih komentara u zadnjih par mjeseci, ali nekako trudim se reći odmah što mislim o takvim stavovima jer kasnije se pitam: „Zašto nisam nešto rekla? Zašto sam prešutjela?“. Kao npr. na komentar da smo se odlučili na treće dijete i da sam trudna – JEL’ ME NIJE STRAH NEKE GENETSKE ANOMALIJE (čija mogućnost raste s brojem godina – a ja eto, rodit ću u u 38. godini)! Uglavnom znam da su takvi komentari ishod vlastitih nesigurnosti i propitivanja o onome što mi negdje ‘duboko’ u sebi želimo i jer eto, ljudska narav je ponekad neobjašnjiva; ali svejedno iznošenje naglas takvih stavova prema drugim osobama nikad neću moći u potpunosti razumjeti. Činjenica je da nikad onaj ko’ nije bio u tvojim cipelama ne može znati kroz što prolaziš, niti svoju situaciju uspoređivati s tvojom – i upravo je to ono od čega se pokušavam odmaknuti i ne biti dio kruga ljudi koji nisu podržavajući i suosjećajni (pa makar i pogledom ili nekom neverbalnom gestom) prema onima kome se obraćaju.
Kad bi počela nabrajati sve komentare koje sam dobila ‘na račun’ svoje trudnoće bio bi to jedan dugački popis koji bi se mogao uvesti i kao neko “Pravilo (pravila) što ne govoriti trudnicama”! Kao npr. “Što će biti (cura ili dečko)” ili još bolje kad me neka tamo susjeda iz djetinjstva pita “Pa neće valjda opet cura biti?” A ja kažem pa hoće, i onda nastavak razgovora – A dobro, sljedeće će biti muško. Jer to je vrlo bitno da barem jedno dijete bude muško, a ne da su svi dobro i zdravi! Ili kada dođeš u 9.i mjesec pa svaka druga osoba koju sretnem me pita “Kad ću roditi”? Pa kako ja to mogu znati, ako porod nije zakazan?!
I tako ima niz tih pitanja koja su me ‘bacila’ u razmišljanja gdje ovaj svijet ide i zašto ne ide u dobrom, podržavajućem smjeru za trudnice i majke, jer eto ja sam već dosta dugo pod naletom hormona i snažnih osjećaja koji moja racionalna reagiranja na svakodnevne situacije svode na minimum. Ali – naravno da nije uvijek sve negativno i crno, i da ima i onih koji su mi se uvijek s osmijehom na licu obratili. A posebno ima tih nekih ljudi u mom životu koji su mi uputili najljepše riječi podrške i dali mi snage vjerovati da možeš biti podrška i potpora kad to uistinu i želiš.
Jer trudnoća, ona za mene uglavnom nije razdoblje opuštenosti, smirenosti i ‘normalnog’ svakodnevnog funkcioniranja, i znam da nije niti za puno drugih žena koje ju jedva čekaju, koje sa strepnjom svaki tjedan iščekuju, svaki pregled, svaki otkucaj srca i sve ono što nosiš ispod svog srca punih 9 mjeseci (ako imaš sreće!).
Bilo je nekih misli koje su me opterećivale u ovoj trudnoći, i koje su i dalje negdje tu oko mene, ali nisam dopustila da one ‘dirigiraju’ moj dan i da utječu predugo na moje opće stanje.
I zato sam nekako u ovoj trudnoći usprkos svim komentarima i okolnostima koje su me okruživale pokušavala ostati smirena i dobro sama sa sobom koliko god sam to mogla. A uvijek u tome mi je pomogla vjera i molitva. I jučer dok sam sjedila u čekaonici i čekala svoj prvi ctg i pregled koji mi je ledio krv u žilama, zamolila sam sve one u Koje vjerujem da me vode svojim pozitivnim mislima i nadom da će biti sve u redu i da ću sve što trebam, proći uz Boga.
To je moj način pronalaska mira i pomirenja sa svime s čime se nosim u sebi! I koliko me je god jučer pregled iscrpio emocionalno, i psihički, i fizički, doživjela sam i jedan divan susret s medicinskim bratom koji mi je vadio krv na način kako to dosad nisam doživjela. Jer bio je sav čovječan prije svega, pun razumijevanja i suosjećanja s obzirom na moje stanje – i to je ono jedino i uvijek što očekujem od drugih ljudi – ta doza ljudskosti koja toliko puta izostane uz neke neshvatljive izlike i nerazumijevanje tuđih osjećaja i stanja.
I onda shvatim i pokušavam to živjeti – da nije svaka emocija namijenjena meni i da ne moram na svaki osjećaj reagirati. Neke emocije su tu da nas ojačaju, da nas upozore i osvoje od onoga što nije za nas i da ih samo osjetimo, a ne živimo, niti slijedimo.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koliko god to bilo meni zahtjevno slijediti – trudim se i vjerujem da balans dana i događaja u danu ‘napravi’ svoje jer kako se ti osjećaš i kako se ponašaš – na to možeš utjecati, ali što će drugi misliti i reći, te kakvu će ti energiju poslati – o tome nitko od nas ne odlučuje, samo o tome koliko ćemo dozvoliti da to utječe na nas.
Biraj riječi i energiju koju upućuješ drugima onakvu istu kakvu ti želiš primiti i doživjeti! I vjerujem koliko god smo svi različiti, očekujemo svi jednako poštovanje i razumijevanje od ljudi oko sebe i tretman u kojem ćemo se osjećati dobro i ugodno.
Tebi koja čitaš ovo želim da se okružiš pozitivom i da znaš da uvijek možeš birati što će te dotaknuti, a što ćeš pustiti da vrijeme odnese! A pogotovo kad osjećaš dvostruko svako iskustvo zbog svog stanja – koliko je moguće budi usmjerena na sebe i srce ispod svog srca jer to je jedino bitno u tim najosjetljivijim i najemocionalnijim trenucima tvog života!!
Sretno ti mama i pruži drugima kad i koliko možeš UVIJEK ono što želiš da drugi pruže tebi!
kako smo se odlučili za treće dijete?
