zahvaljujući mom majčinskom instinktu moja djevojčica danas ima bezbrižno djetinjstvo

Ne znam ni sama odakle krenuti svoju priču o vjeri u sebe i slušanju svog instinkta, ali znam da već dugo želim podijeliti svoje iskustvo s najmlađom kćeri u nadi da će baš onoga koga bude trebalo potaknuti na djelovanje. Moja mlađa kćer je rođena prije godinu i pol dana, te usprkos visokorizičnoj trudnoći i heparinskoj terapiji na kojoj sam bila od četvrtog mjeseca trudnoće ona se rodila zdrava i sasvim urednog razvoja. Ona je naše drugo dijete, i nekako, prirodno mi je bilo da sam njen razvoj i sve njeno uspoređivala sa starijom kćeri, premda sam svjesna i znam da je svaka od njih „svoja“, i da ništa nije moralo biti jednako, od spavanja, cicanja, posjedanja, puzanja i prohodavanja. Kad se beba rodi uvijek postoji taj period prilagodbe i „balončića“ u kojem živiš u početku, i čekaš da otpadne pupak i to prvo najslađe kupanje bebe, i upijaš miris bebe, i pratiš kako drži glavicu, dokad su rukice zatvorene, i generalno očekuješ prirodan razvoj motorike i općenito normalan tok razvoja u prvoj godini života.

Prvi puta kada sam se zabrinula da nije sve kako treba biti je bilo kada sam uočila nepravilan završetak crtice na stražnjici koji se znao zacrveniti, te smo u dogovoru s pedijatricom pratili stanje i dobili informacije od struke da je to uobičajeno kod svake 3-4 rođene osobe. Možda zato što mi je drugo dijete, a možda zato što sam prije ove zadnje, visokorizične trudnoće prošla kontinuirane spontane pobačaje i prošla meni najteži dio života do sada, više sam bila upoznata s brojnim rizicima, s razvojnim fazama, s baby handlingom, s pozitivnim učincima vježbanja s bebom i s time koliko ta prva godina života znači, i koliko je u razvojnom smislu najzahtjevniji dio čovjekovog života. I čitala sam, informirala se i promatrala to svoje malo čudo, a promatrajući njeno okretanje s leđa na bok i način pokušaja posjedanja sve sam više bila uvjerena da joj treba poticaj za sve te radnje i da moramo krenuti vježbati profesionalno. I tada sam odlučila poslušati svoj unutarnji glas, onog malog „crvića“ u sebi koji mi nije dao mira i govorio mi da „kopam“ i „guram“ za nju koliko god mogu, te smo pozvali privatnog fizioterapeuta koji nas je umirio i rekao da ne treba forsirati, da će se beba posjesti kad bude spremna za to i da ta zakrivljena crtica na stražnjici nije ništa strašno.

Na moj spomen spine bifide occulte (jer naravno – google mater u meni radi 24/7) odmahnula je rukom i rekla da slučajevi sa spinom bifidom su nešto o čemu nema razloga ovdje sada pričati jer kraj nje leži zdravo dijete normalnog razvoja. I tada sam mislila kako sam baš naporna s tim google istraživanjem i kako se trebam prepustiti ljepoti života i smireno gledati kako moje dijete napreduje.

Sve dok se nije posjela, odmah tjedan dana poslije tog pregleda, i dok nisam tu snimku poslala stručnoj osobi koja mi je rekla da je to uredu, a ja, kao laik, obična „google mater“ sam znala da to nije ispravan način posjedanja i da treba ispravljati pogrešne radnje u početku, dok ih se može ispraviti kod razvoja djece.

Tada sam znala da se neću smiriti i biti ok dok mi srce ne bude govorilo da je ona dobro, a nešto u meni mi nije dalo da stanem s riječima „Sve je to u redu.“ „To je normalno.“ „Bit će ona ok.“ „Sve će ona stići napraviti.“ „Ti previše čitaš.“ „Svako dijete je drugačije.“

I onda sam poslala našoj pedijatrici sliku zakrivljene crtice na stražnjici koja se jako crvenila tada i doktorica nas je poslala preventivno na uzv kralježnice.

Na tom ultrazvuku dijagnosticirana joj je spina bifida occulta i tada sam bila sretna što sam o toj dijagnozi nešto već znala i puno toga pročitala na internetu, te mi je i sam doktor, specijalist rekao da spinu bifdu occultu ima jako puno ljudi, ali to nikada ne saznaju tijekom života, ili saznaju u odrasloj dobi kad dođu na snimanje radi bolova u leđima. Poslala sam nalaz pedijatrici i kad me nazvala tu večer shvatila sam da sada ta dijagnoza može biti i razlog, i okidač za dosadašnji i trenutni razvoj mog djeteta.

U međuvremenu smo krenuli redovito na vježbe kod fizioterapeuta, te me osoba kojoj je dijagnosticirana spina bifida occulta u odrasloj dobi ohrabrila da slušam svoje srce i da uvijek slijedim svoj majčinski instinkt – jer ima nešto neotkriveno u majčinskim osjećajima i brizi za svoje dijete. Sljedećih mjesec dana i odlazak kod neurokirurga za supruga i mene su bili vrlo stresni i osjećali smo jedan „throwback“ na dane kada smo ju jedva čekali i kada smo činili sve što smo znali i mogli kako bi otkrili uzroke mojih ponavljajućih spontanih pobačaja, i kasnije sve strahove koje smo prošli za vrijeme moje trudnoće, strepnji kad su mi uveli heparin, tjednih odlazaka na ultrazvuk da joj čujem srce, svih odgođenih susreta radi korone i pokušaja izbjegavanja stresa. Pomisao da će tako malom biću možda biti narušena kvaliteta života me činila nemoćnom i jako tužnom.

Trebalo mi je vremena da se „pomirim“ sa svime što će nas možda čekati u budućnosti, a sve što sam znala o toj dijagnozi je bilo putem interneta. Nismo dugo čekali na pregled i tada smo dobili potvrdu spine bifide occulte od stručnjaka koji nam je rekao da pratimo razvoj redovno i reagiramo na neka odstupanja, a s obzirom na njezinu dob i vidno uredno stanje razvoja gdje je već puzala nije preporučio daljnje pretrage i obradu. Koliko nas je taj pregled smirio, toliko nas je i uznemirio jer smo postali svjesni da joj već takvoj maloj može biti narušena kvaliteta života.

Proučavajući što se sve veže za spinu bifidu occultu od bolova u leđima, utrnulosti nogu, neosjetljivosti određenih dijelova tijela, te problemi s probavom; strah u meni je rastao i činio me nesretnom jer je to stanje s kojim će se ona morati naučiti živjeti. Možda nikad ne bi ni saznala za njenu dijagnozu da nisam bila uporna i ustrajna u slušanju svog instinkta, ali mi je drago da sam saznala zašto joj je bilo teško pravilno se posjesti i znam za ubuduće da samo slušati sebe i svoje dijete može bitno utjecati na njen razvoj i kvalitetu života.

Trebalo mi je neko vrijeme da se smirim, da prihvatim da to ne mogu promijeniti i da se okrenem prema onom što mogu za nju činiti. U ovoj njenoj dobi to su bili tjedni odlasci na vježbe kod fizioterapeuta i jedva čekanje njenog prohodavanja. Ona je sada napunila godinu i pol dana, i „piči sve u šesnaest“, više se ne želi voziti u kolicima jer je otkrila s 14 mjeseci svijet iz jedne druge perspektive koja joj se jako sviđa.
Ono najdraže što osjećam sada je mir jer sam slušala sebe kad su mi svi govorili da pretjerujem. I zato tebi – majko koja čitaš ovo želim reći da za svoje dijete nikad ne možeš pretjerivati jer IMA NEKA TAJNA VEZA između majke i njenog djeteta.

Foto: unsplash.com

priča s drugog poroda

Moje ime je Zrinka, majka sam dvije djevojčice i sretna supruga Karla. Diplomirana sam ekonomistica i radim kao komercijalni voditelj projekta. Volim svoj posao, koliko se mora voljeti, ali volim i pisati (i oduvijek sam voljela pisati), te naravno, najviše od svega volim svoje slobodno vrijeme koje najradije provodim u krugu obitelji. Volim i sve što uključuje adrenalin, isprobavanje i učenje novih iskustava, te otkrivanje svih kutaka naše lijepe Zemlje – što se naravno odnosi na putovanja. Od svih životnih iskustava – biti majka bi izdvojila kao ono koje me najviše uči o životu @luciczrinka.