Prije malo više od tri mjeseca proslavila sam osmu godišnjicu braka na putovanju gdje sam nakon dugo vremena osjetila onaj predivan osjećaj kad smo samo nas dvoje u našoj vezi – sami, bez distrakcija (djece) i rutina kojima ‘robujemo’.
Prije samog putovanja doživjela sam jedan susret koji me doslovno ‘izuo iz cipela’ u smislu koliko je potrebno da se čovjek navikne opet živjeti sam, nakon 40 godina zajedničkog života. I koliko je dragocjeno kad imaš nekog pored sebe koji je s tobom u svim burama i olujama života – i koliko je potrebno razumijevanja, podrške, i još malo razumijevanja da bi bio sretna jedinka u cjelodnevnom i svakodnevnom partnerskom odnosu, i posebno ako to uključuje djecu kojima si posvećen većinu svog dana (fizički) dok su mali. Karlo i ja smo 12 i pol godina zajedno, i malo više od 8 godina u braku, i ponekad se uhvatim u razmišljanju koliko smo se promijenili oboje, i koliko nismo otkad smo skupa. Ono najljepše od svega je što smo se ‘spojili’ u periodu naših života kad smo oboje bili na sličnim valnim duljinama i željeli slične stvari – vezu, brak i djecu! Što djeca više rastu sve smo svjesniji da ćemo jednog dana ostati on i ja (ako Bog da), jer djeca će otići (nadam se i vraćati), ali ta svjesnost trenutka u kojem živim – to želim osjećati svaki dan i biti zahvalna na tome svaki dan, jer nitko od nas ne zna koliko godina imamo zajedničkih! Ali znamo što imamo iza sebe i kad gledamo naše cure – koje su ispred nas – znamo da smo zajedno bili u našim mukama i u našim sretnim trenucima, i to je ono najljepše što sam osjetila na našem putovanju u Rim – naše zajedništvo i zahvalnost što smo opet na putovanju, nas dvoje i uživamo jedno u drugom!
Naše putovanje je krenulo u noćnim satima da bi mogli ostaviti auto na čuvanom parkingu i stići na rani i direktni let iz Zagreba za Rim, i samo taj osjećaj da smo sami u autu i da nema onih glasova: „Mama!“ „Tata!“ svake 2 minute je bio u najmanju ruku za nas neobičan i nesvakidašnji! A biti opet u zraku zajedno, nakon punih 8 godina i prvog zajedničkog leta na medeni mjesec je bila posebna sreća.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Rim je dugo bio na wishlisti i ono što bi istaknula od Vječnog grada je njegova povijest, te predivne europske ulice, znamenitosti koje su u krugu 20 minuta hoda i veliki trgovi puni života, a kada sve to doživljavaš s osobom koja korača s tobom zajedno kroz život – onda je to putovanje posebno ugodno.
Putovanja su nekada bila puno učestalija u mom životu i premda se to promijenilo otkad sam postala mama svjesnija sam koliko su mi putovanja dobro činila i koliko me ona obogaćuju i čine sretnijom i zadovoljnijom osobom. Upravo to zadovoljstvo i sreća su ‘isplivali’ na površinu na putovanju u Rimu i samo sam upijala svaki djelić vremena koje sam provela u dugim šetnjama do Trastevere četvrti i obilasku povijesnog Vatikana, Koloseuma, Pantheona, Španjolskih stuba i Fontane di Trevi. Jedan od najljepših pogleda i užitaka u Rimu je bio s Terrazza del Pincio gdje smo se Karlo i ja porječkali i nedugo nakon pomirili, ali i to je dio života kojeg živimo i ono što je najbitnije za mene je kako se ‘nosimo’ sami sa sobom i pogotovo jedno prema drugom, kako se odnosimo kada dođe do neke rasprave i neslaganja. Nastojim djelovati na način na koji reagiram i što u kojem trenutku želim reći, a što želim objasniti kada se situacija ‘ohladi’.
I nekako sam kad pogledam unazad par godina ‘sazrela’ u tom smislu da me ne trigeriraju brojni trenuci koji bi me prije razljutili i izvukli iz mene ono ‘najgore’, ALI, ono čemu se još uvijek učim, i čemu će me život sigurno učiti je kako svađu, prepirku, raspravu objasniti svojoj djeci!! Jer – ta djeca su kao male spužvice i znam da na njih od rođenja utječe odnos mame i tate, i koliko god ih mi pokušavali ‘sačuvati’ od onoga što nije za njihove uši, oni nekako čuju i osjete tu međusobnu energiju u obitelji – i naravno prenose ju dalje i s njom žive i rastu!! Mišljenja sam da djecu treba sačuvati od nepotrebnih razgovora i da njihove male glavice ne treba opterećivati što/kako i oko čega se mama i tata ne slažu i raspravljaju; ali sam mišljenja i da trebaju biti svjesni da nijedan odnos nije idealan i da suživot i odnosi iz nas ponekad ‘izvuku’ i ljutnju, i tugu i bijes – koju svakako trebamo kontrolirati tako da ne povrijedimo nekoga s izrazima naših osjećaja.
Odnosno, kako će se drugačije djeca, i mi odrasli naučiti nositi s emocijama ako im ne dozvolimo da ih proživimo – upravo me to nedavno ‘bocnulo’ kad mi je moja 7-godišnjakinja rekla:“Mama, ti uvijek kažeš da je OK biti i tužan, i ljut, i bijesan jer se to osjećaji koje trebamo osjetiti, a sad mi kažeš da se smirim!“.
Nositi se s tim osjećajima i znati ‘hendlati’ s njima (svim osjećajima) – to je nešto što se uči kroz život, kroz gledanje odnosa oko sebe, i najviše kroz vlastita iskustva.
I upravo to želim pokazati svojim curama i sama sebi priznati – da učim, da griješim i da si to treba priznati i ići dalje, jača i sigurnija u svoje osjećaje i svoj način djelovanja.
Nekako je uvijek i gotovo sve u tom načinu i tonu s kojim razgovaraš sa svojim sugovornikom – možemo se ne slagati i razilaziti u mišljenju i viđenju situacije, ali povrijediti se riječima i djelima – to, mi odrasli trebamo naučiti našu djecu da nikad ne bi smjeli! A ako i to uradimo, naučiti reći “oprosti”, pristupiti drugome s podrškom i suosjećanjem je nešto najvrjednije što u životu kao čovjek možeš njegovati u sebi i prenijeti to dalje. Barem što se mene tiče.
I zato, ti, moj K – Nisi samo moj čovjek, moj si dom, moj mir, moje srce, moja srodna duša i moja sigurna luka – HVALA TI što si sa mnom i uz mene u našem vrtlogu života.
Želim da i dalje ‘izvlačimo’ najbolje jedno iz drugog, a i kad to ne činimo da budemo jedno uz drugo, i jedno za drugo! A naše putovanje u Rim je samo još jedan dokaz da ‘plovimo’ dobrim smjerom i da ponekad treba uzeti odmak od svakodnevice kako bi shvatili što imamo i što nas čeka.