U nekoliko različitih navrata, kad su se druge mame raspitivale o uređenju dječjih soba, na fejsu sam podijelila fotku naše. Iako sam osobno s njom bila oduševljena, svejedno me iznenadila reakcija drugih. Sve su redom bile pozitivne i rezultirale su mnogim pitanjima.
Pa evo, napokon je na red došao ovaj dugoočekivani post u kojemu ću ti predstaviti našu dječju sobu. Kako još uvijek spavaju s nama, njihova sobica bila je zamišljena kao igraonica.
Željela sam da bude vesela, praktična, bogata… Njihov mali svijet u kojemu će im biti lijepo, veselo i koji je samo njihov. Mjesto koje će držati njih unutra zabavljene, a nama ostatak stana (relativno) bez razbacanih igračaka na svakom koraku.
Dječja soba velika je otprilike 7 m2 (3,6 m x 2 m).
Njena jedna strana je ispunjena velikim prozorima zbog čega je uvijek ispunjena danjim svijetlom što je zakon. Vrata, još od vremena kad je Adam bio puzavac, samo su smetala pa smo ih skinuli.
Pod smo prekrili tatami strunjačama. Možda nisu najjeftiniji izbor, ali su nama najbolji. S obzirom na to da je naš stan iznad nenastanjenih garaža, zimi su podovi dosta hladni. Tatamijima smo osigurali da je soba toplija i ima mekšu podlogu koja nam je super bila još u fazi vježbanja, prvo s Adamom, a kasnije i Kalom.
Naše su kupljene ovdje.
Oduvijek mi se sviđala ova Ikeina komoda za pohranjivanje, u našem bar slučaju, igračaka. Taj stepenasti izgled čak i mene privlači da se po njemu penjem, naravno da je onda i ona sama svojevrsna igračka klincima. Isprva nas je malo razočaralo što su kutije, koje nigdje u opisu proizvoda nisu bile napismeno ograničene na određenu nosivost, često pod teretom igračaka ispadale iz vodilica i Adamu praktički na noge. No, drugačijim rasporedom igračaka i Adamovim vještijim rukovanjem, pokazale su se kao super rješenje.
Isprva smo imali dvije, no jednu smo zajedno sa viškom igračaka izbacili iz sobe i sad čeka svoju drugu namjenu.
Kuhinja, kuhinja, kuhinja… Da, klinci ju vole, ali ovo je zapravo bila moja velika želja za nabaviti. Jednostavno je prekul! Da je stvarno i „korisna“ vidjela sam nekih pola godine prije negoli je Adam dobio svoju kada ju je na poklon dobio njegov bratić. Tih dva sata provedenih kod njih Adama gotovo da nismo i vidjeli koliko je bio zabavljen njome. Šalila sam se da nam za neki izlazak ne bi ni bila potrebna dadilja, samo ta kuhinja i Adam neće ni primijetit da nas nema. :p
Naša kuhinja je, a mislim da ju svi već znaju prepoznati, iz Ikee. Adam ju je dobio za drugi rođendan, zajedno sa posuđem i košarama voća i povrća, ali mislim da ne bi fulala i da ju se kupi za mlađu djecu. Kao što rekoh, Adam je već s godinom i pol bio opčinjen njome.
Brodić. Ili kako ga mi zovemo, nuna – nana. Ovo je multifunkcionalna igračka. Postavljena na boku, klincima često glumi radnu površinu. No kada ju se položi, s jedne strane služi klincima za njihanje. S druge pak strane, to su stepenice ili čak može poslužiti kao stol i sjedala. Otkrila sam to kad se jedna mama, čiji je dečko to izrađivao, pohvalila slikom u jednoj grupi na fejsu. Dugo sam vagala, bi li kupili ili ne, no morali smo ju na kraju uzeti.
Adam je tada imao godinu i pol i duuuugo se nije prestajao u njoj njihati. Jer da, iako se njih dvoje tu može ljuljati, sasvim se dobro može i jedno dijete. Kali je pak u vrijeme puzanja bio zanimljiv dio sa stepenicama koji je vrlo rado voljela prelaziti i tako dodatno vježbati motoriku. Ako se mene pita, ovaj brodić je koristan za nabaviti već u fazi dječjeg puzanja.
Nažalost, ne bih znala gdje bi ih sada bilo moguće kupiti jer ih oni od kojih sam ja kupila više ne proizvode.
Ljestve. Teško ih je ne primijetiti. To je bila još jedna od mojih želja. Stvarno nemam neko razumno objašnjenje, no smatrala sam da bi im ljestve mogle biti genijalna igračka. Nešto što će s vremenom i odrastanjem sve više koristiti kako će i sami biti spretniji i što će im omogućavati svojevrsnu fizičku aktivnost u sobi (a da pritom ne skaču po namještaju ili jure po stanu). I dok smo prvo namjeravali kupiti klasične švedske ljestve, koje nisu baš jeftine, malim istraživanjem Igor je naišao na ovu ljepoticu. Ona, sa svim ovim dodacima, jednako košta kao i same švedske. No, u njenom slučaju, baš zbog tih kerefeka, nisu nam se činile više preskupe već isplative.
U samom početku su ih minimalno koristili. Ok, Kala onda s nepunih godinu dana nije uopće, no Adam se znao ponekad pomalo penjati. Nikada visoko, ali ipak je. Ono što im je oboma odmah bilo fora je tobogan. Adam bi se na njemu spuštao ili bi spuštao autiće, a Kala bi puzala uzbrdo. 😊
Unazad par mjeseci ih aktivnije koriste. Trapez i ljestve na užetu su im još prekomplicirane, no sad se oboje već penju, Adam i do vrha. Koriste tobogan, natežu uže i vise i ljuljaju se i vrte na ručama… Sad već pomalo počinju iskorištavati njen potencijal, tako da bi moja preporuka bila da se sa 2,5 – 3 godine sigurno mogu nabaviti i dobro iskoristiti.
Dućan se nalazi u Sloveniji, no dostavljaju u Hrvatsku i mogu se naručiti ovdje.
Ispod ljestvi smo stavili spužvu debljine do 10 cm i dimenzija 1×1 m, kupljenu u Bauhausu, a s idejom da im ublaži malo eventualne padove. Navlaku za spužvu sam sašila od materijala koji sam već otprije imala doma (nije bilo puno izbora), a kako bi bila ljepša i dala se skidati i oprati prema potrebi.
Ljuljačke. Od Juje. Oboje ih baš vole od početka, no Kala ih baš obožava. Od trena kad je počela sjediti, njihala se u njima i ne bi joj nikako dosadilo. Ljuljali bi se posebno, ali i zajedno… I sad, Kala hoće stalno biti u njoj. Adam više od ljuljanja voli kad ga se zavrti u krug. No jedno je sigurno, bilo za van ili za stan, ovo je super stvar već za bebe čim se sama posjednu pa do bar 4 godine.
Naše su zabušene u strop i sigurne za korištenje.
Šiva ih meni draga prijateljica koja stoji iza brenda Juja i koja me već neko vrijeme mami sa velikim ljuljačkama za odrasle… Mislim da bi se moglo naći mjesta i za nju.
Senzorna ploča. Još uvijek ju ponekad čeprkaju, no iako smo ju planirali update-at da im opet bude više zanimljiva, jednostavno nikad nismo došli do toga. Više o njoj pročitaj ovdje.
Koš. Onaj za košarku, ne za smeće. Iskreno, ovo je još uvijek više igračka za nas odrasle. Kala ga ne doživljava uopće, a Adam tek tu i tamo ubaci koju loptu unutra. Mislim da njegovo vrijeme tek dolazi…
I za kraj… Dekoracije.
Trokutasti zid. Ljubav na prvi pogled sa Pinteresta (a gdje drugdje?). Previše mi je to boja i detalja za jedan cijeli, veliki zid, no mi taman imamo taj mali dio zida koji je izbočen i koji nas je zapravo „molio“ da ga ušminkamo. Smiješna je bila situacija kada sam za ovaj projekt morala googlati formulu za visinu jednakostraničnog trokuta kako bi znala koliko će redova trokuta biti. Definitivno nikad nisam mislila da će mi trebati matematika u kreacijama…
No, širina je zida bila ta koja je zapravo definirala veličinu trokuta.
Naš je zid širok skoro 80 cm i činilo mi se da je optimalan broj trokuta po jednom redu 3 – 3.5. Prvo sam rukom nacrtala sve trokute (preporučam korištenje vaser vage kako bi svi bili u ravnini). Zatim sam pik trakom obljepljivala rubove što je više moguće trokuta odjednom.
Boju smo uzeli običnu bijelu i nekoliko različitih pigmenata. Na taj smo način za svaki trokut mogli zamiješati posebnu nijansu i intenzitet boje. Imali smo male valjke i jednokratne tanjure na kojima smo miješali boju. Dobro je i znati da je pik traku potrebno skidati dok je boja još vlažna i da se nova ne lijepi dok se obojani trokuti ne posuše.
Potrajalo je nekoliko dana dok nismo završili, ali smo jednostavno bili oduševljeni rezultatom!
Police za knjige. Zapravo su prema opisu proizvoda police za začine, no mislim da mogu ovako poslužiti i za izlaganje sve ljepših naslovnica dječjih knjiga i tako dodatno ukrasiti prostor.
Naša je iz Ikee i, s obzirom da je nema u Hrvatskoj, zamolili smo striku da nam je donese iz Njemačke.
Naljepnica školska ploča. Zid je s njome manje prazan, a ujedno klincima pruža priliku da uživaju u šaranju po zidu bez brige da će ih mama ili tata opomenuti za to. 😊
Naša je iz Bauhausa, ova ovdje.
Naljepnica karta svijeta. Dobar način da se ukrasi zid i istovremeno drži na umu kako ga cijelog treba obići.
Gitara. Jer jednostavno nema boljeg mjesta gdje je uvijek na dohvat ruke tati da nam zasvira, a da ne zauzima nepotrebno prostor.
Posteri. Kako se kaže, last but not least. Naši Truba i Medo, morali su naći svoje mjesto na zidu. Postere sam napravila ja i dali smo ih printati u foto studiu. Ovo je nešto što mene posebno veseli i u čemu se nadam biti sve bolja i bolja.
Ukratko, ili ok, ne baš tako kratko, to bi bilo to. Mislim da sam sve spomenula.
Ono čemu se dalje posebno veselim je uređenje njihove sobe u koju će s vremenom prijeći spavati. Iako do toga ima još dovoljno vremena, nikad nije kasno za prikupljanje ideja. Naravno, ja već uvelike radim na tome. I kad to dođe na red, znat ćete i vi. 😉
Ostale fotografije pogledajte ovdje.
JELENA
