Dijete je otpremljeno u vrtić, ja sam odradila trening i tek sada sam spremna za progledati. Pravim si drugu kavu i sjedam za stol, spremna učiniti ono što sve radimo najbolje tih 12 minuta mira, dok je kava još uvijek vruća i mirisna. (Poslije će mi ostati pola zaboravljene pa ću joj se obradovati kada ju gucnem u jednom cugu, ledenu, oko dva popodne). Scrollam. Najdraži moj instagram, facebook informativnog karaktera, odgovaram na poruke u svih sedam aplikacija za dopisivanje i, kao gotovo svakog dana, i ovaj me dočeka pljuska po pola lica.
Pink je objavila na svom instagramu satiričnu prijepisku s prijateljicom u kojoj prijateljica konstatira da su ‘sve bebe assholes’ (pardon my french). Nakon toga dolazi val članaka sa raznih portala i još toliko zabrinutih komentatora na račun majčinskih sposobnosti i jedne i druge. Jer KAKVE su to majke?! Pa zar nisu bebe samo slatke, gugutave i vječno miriše?
Kako se, zamislite samo, jedna majka USUDILA na djelić sekunde reći da djeca nisu savršena 24/7?!
Otpijem guc kave da se oporavim od udarca, proklinjući u sebi uvriježene standarde ponašanja koje mi brane da si uspem likera u kavu. Iako nitko ne gleda. Idemo dalje, normalno je da hejteri tako reagiraju na slavne. Nisu baš svi ljudi kojima smo okruženi ograničeni licemjeri, tješim se. I iskače mi u tom trenutku privatni, opet šaljivi, status poznanice u kojem spominje tako čest lajtmotiv majčinstva – ‘smiješno kako sam prije djeteta mislila da znam što znači ne naspavati se’. I vraća mi osmjeh na lice, i ona i valjda dvadesetak komentara žena koje se poistovjećuju s njom. Sve u lepezi od ‘ne brini, ima nade, moja spava od 9 do 9’ do ‘pripremi se, moj ima 5,5 i JOŠ UVIJEK ne znam što znači spavati u komadu’. Simpatična prijepiska mama koje sve znaju kako se druga osjeća. Ni jedna nije tražila zlatnu medalju, ni jedna nije plakala nad svojom teškom sudbinom. Sve pišu s lakoćom i, ustvari, razmjenom ovih iskustava se povezuju. Jer ‘sve smo u istoj kaši’.
I taman kada sam pomislila da bi onaj liker bio preuranjena (iako i dalje odlična) ideja, iskače mi ona. Gospođica Prešminkana se ubacuje u raspravu na temu toga kako su i ljudi bez djece umorni (nemoj reć’?!) i kako bi možda bilo vrijeme da majke napokon preuzmu odgovornost na sebe (kako molim?) jer, pazi sad, roditeljstvo je bilo naša odluka i neka sada uživamo u tim slatkim mukama! Iako se njoj ne čini da su muke baš slatke, kako se može vidjeti u priloženim komentarima.
Vrlo mi je drago što nemam izražen takozvani gag refleks jer bi me muž ubio da sam ispljunula kavu po laptopu. Koji mi je muž kupio. Jer sam ja, eto, mama pa mi muž mora kupiti stvari. Kužite, jelda? Dakle, očito je da smo mi, mame, očito nezahvalna džubrad. Jer, hej, htjela si van u štiklama od 15 centimetara, sada trpi! Ali trpi sa smiješkom! Lijepo je što si na sebe preuzela tu divnu odgovornost kao što je podizanje novog života, ali to nipošto ne znači da ti u bilo kojem trenutku smije biti teško. Ili naporno. Pa općepoznato je da mame, samim porodom, postaju roboti koji više od tog trenutka nemaju niti želja niti snova niti ambicija. Pa čak niti osjećaja. Sada u službi djeteta kojem se moraju gotovo klanjati. Nije ti zgodno? Ti bi nekad otišla na pilates i ne gledala Malu sirenu sedamnaesti put taj dan? Tko ti je kriv, što si rađala?!
Mislim da je došlo vrijeme za uvođenje nove frakcije u borbi za ljudska prava. Famamizam, recimo. I ne, taj pokret ne treba ići niti u smjeru zaštite majki kao ličkih medvjeda niti ekstremnom oslobađanju od svega što ženu čini majkom. Ne treba nama ni da nas ‘spasite’ od vlastite djece, tih teških okova koji su nam nametnuti, niti nam treba hram za sve majke, svete rodilje, o kojima se samo šapuće u superlativima. Nama treba pravo da smijemo stvari zvati pravim imenom!
Da se ne moramo osjećati posebno i blagoslovljeno čim ostanemo trudne. Jer znate, gotovo pola trudnoće je nismo niti svjesne! Da smijemo reći da nam je dojenje i ustajanje dvadeset sedmi put u jednoj noći maaaaalkice nezgodno. Jer pokušajte vi to isto i onda ponavljajte mjesecima. Da smijemo tražiti vrijeme nasamo i da smijemo priznati da ponekad nemamo pojma što radimo. Kao i vi na radnom mjestu ponekad, recimo.
Da smijemo reći da nas vlastita djeca živciraju i da ima situacija u kojima se zaključamo u wc i pojedemo im zadnju čokoladu – ali da to ne znači da ih ne volimo!
Dosta mi je više opravdavanja na temu ‘kako misliš muž je s djetetom u parku, a ti nisi?’. Dosta mi je objašnjavanja na temu ‘kako misliš ne nosi platnene pelene, jede organske kašice iz vlastitog vrta i zna abecedu s 18 mjeseci?’. Žena kada postane majka, prijeđe na novu razinu života. Ali je i dalje ista osoba koja je bila i prije. I ima pravo imati i negativne osjećaje vezane uz neke aspekte majčinstva. Hoćete mi reći da trebam uživati čiščeći bljuvotinu s poda? Mislite da netko može uživati dok mu je dijete pod temperaturom? Želite mi reći da trebam skakati o sreće kada se moram igrati u pješčaniku sa saznanjem da će pola tog pješčanika završiti u mom boravku? Oduševljavam li se mrljom od kave na novom crno-bijelom tepihu? Želim li zauvijek čuvati uspomenu na sve ručkove koje sam skuhala, a drugi ih s gnušanjem odbili?
Ne, naravno da ne.
Majčinstvo itekako ima i ‘mračnu stranu’. Kao i svaki aspekt ljudskog života, na kraju krajeva. I vrijeme je da imamo pravo pokazati prstom u taj mrak i reći ‘ovaj dio mrzim, on mi se ne sviđa’. I da i dalje smijemo nastaviti s vlastitim životom, voleći svoju obitelj, obožavajući svoju djecu. Bez obzira što ne obožavamo njihove prljave pelene.

Majo, pogađaš u sridu 🙂 Odličana članak 🙂
E svaka ti se reč pozlatila! Bravo! Toliko si me nasmejala ovim tekstom, a opet je poenta pravo u centar! Prva želim biti deo novog pokreta! Pravda za mame!
Haha! Ja sam skolski primjer Dark side of the Mom.