Volim jako naslov ovog portala – SUPERMAME. To zvuči baš osnažujuće, veselo, motivirajuće. Pogotovo jer se na ovom portalu mogu pronaći priče svih vrsta supermama, priče o mnogim pozitivnim, ali i tamnim stranama majčinstva. Otkako je mama blogerica, mislim da se žene više usude progovoriti o onome što ih muči, uz pomoć drugih internet majki pronalaze moguća rješenja za svoje probleme, inspiriraju se drugima, uče kako biti bolja, kako biti zadovoljnija, te naravno kako biti što bolja majka svom djetetu.
No sve se mame, a pogotovo one koje pokušavaju biti supermame i sve stizati i sve moći, ponekad umore. Umore se od života, od djece, od jurnjave između posla i vrtića, umore se od beskonačnih pokušaja da njihovo dijete počne jesti kašice kao i druga djeca ili da prestane tući drugu djecu u vrtiću, pa da teta konačno prestane opominjati i vaše malo zlato, ali i vas.
Lako se umoriti i to se događa baš svima. Nema toga kome njegovi problemi, bilo da su maleni i trivijalni, bilo da su ogromni, u jednom trenutku nisu prisjeli. No, ja ću danas pokušati reći nešto o nečemu ozbiljnijem, iako naizgled ne izgleda tako – trenutku kad umor postane bespomoćnost.
Došla sam na ovu ideju u nekoliko rasprava koje sam nedavno vodila s trudnicama s kojima radim. Naime, razgovarale smo o porodu i načinima kako si olakšati porod. Na trudničkom tečaju koji vodim, zajedno s brojnim drugim stručnjakinjama, nudimo niz tehnika i načina koje je moguće savladati, a kako bi trudnoća, porod i sam period babinja, te naravno dojenje bilo što ugodnije iskustvo, kako bi bolovi bili što manji, kako bi pomogle svom djetetu i svom tijelu da taj izazovan period prođe što bolje i za majku i za dijete.
Dio majki se pronašao u pojedinim tehnikama i vještinama, no jedan dio nije smatrao da to može pomoći, da je to tako teško, da je porod pretežak, da ne možeš baš previše napraviti u toj situaciji, da se nemoguće svega toga sjetiti. Slično sam vidjela i u jednoj internetskoj raspravi u kojoj su žene raspravljale je li moguće da postoji nešto što će ti olakšati porod. Naravno da je uvijek bitno uzeti one alate, tehnike i vještine koji vama odgovaraju, no iza ovog se krije nešto drugo. Porod i babinje sam uzela kao ilustrativni primjer.
Bespomoćnost je osjećaj koji se javi kad imate nekakav problem, pokušate ga riješiti i ne uspijete, možete ga i nekoliko puta rješavati, ali jednostavno ne uspijevati. Ili pak možete samo slegnuti ramenima i zaključiti da vi baš ništa ne možete napraviti kako bi riješili vaš problem i prije nego ste se upustili u njegovo rješavanje. Zašto ovo nije dobro za vaše mentalno zdravlje?
Naši osjećaji povezani su s našim mislima i s našim ponašanjem. Sve što pomislimo, a pogotovo kad pomislimo neke negativne i ružne stvari o nama samima utječe na naše raspoloženje, a samim tim i na naše ponašanje. Kad je bespomoćnost u pitanju, možete pomisliti „Što ima smisla učiti kojekakve tehnike disanja kad će me ionako boljeti kao nikad u životu“. Razmislite kako se osjećate kad tako nešto pomislite? Osjećate se loše, tužno, vjerojatno. Samim tim nećete ništa ni poduzeti kako biste to promijenili. Nećete početi učiti disanje, nećete se dodatno informirati, nećete tražiti dodatne trudničke tečajeve, nećete u knjižnici posuditi literaturu koja bi vam pomogla, kao ni podcast na youtubeu. Rezultat svega je da se osjećate loše, a niste ni poduzeli nešto kako bi vam bilo bolje.
Ovaj primjer s porodom sam navela jer sam se s njim baš ovih dana susrela, ali vrijedi zapravo za svaku situaciju u koju vas život može dovesti. Možda je to brak s kojim niste zadovoljne, možda je to posao koji vam je već donio gastritis, možda dugogodišnje prijateljstvo u kojemu imate osjećaj da vas se samo iskorištava, a ne prijateljuje s vama. Osjećaj da ionako ne možete ništa promijeniti jer je sve već tako loše, posebno je opasan za sve nas. Osim što nas zadržava u situaciji u kojoj smo nesretni, sprječava nas da išta poduzmemo kako bismo si pomogli.
Da se razumijemo, nije svatko tko se u nekom trenutku svog života suoči s bespomoćnošću depresivan. No, ako ona počne utjecati na naš svakodnevni život, na način da pristajemo patiti, a da ništa ne poduzimamo na duge staze, nije put u sreću. U najboljem slučaju, to je put u kukanje. Kukanje je odlično, ali dok traje 15 minuta na kavi s prijateljicom, no ako vam postane stil života, nećete upoznati život u svoj punini u kojem bi ga osjetila da odlučite izaći iz tog začaranog kruga bespomoćnosti i pokušati nešto promijeniti. Možda su to za početak male stvari, možda će vam sitnica kao odluka da svaki dan krenete na posao pješice biti prva stepenica do toliko željene promijene jer ćete se fizički aktivirati, udahnuti svježi zrak, biti u stanju misliti u miru. Pokušajte malim koracima svaki dan ka promijeni koju želite vidjeti u svom životu. Promjena će vas možda osupnuti.
Foto: Unsplash
MAJA @mrsvracevic
Mama jednoj kćerkici zvječici i jednom maminom sinu, supruga tvrdoglavom Ovnu, sestra, kćer, prijateljica, susjeda, a u slobodno vrijeme i psihologinja. Nakon završetka fakulteta, završila sam i dva stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. U svom desetogodišnjem radnom iskustvu, radila sam s puno mama i djece, a otkako sam i sama postala majka, taj interes se produbio i dobio novu dimenziju. Majčinstvo sam učila u hodu i puno puta se zatekla pitajući se što bi sad bilo najbolje za moje dijete, ali i mene kao majku. Mamologija – psihologija s majčinskim licem je plod tih promišljanja, znanja i iskustva koje sam stekla i kao psihologinja i kao majka. Ovisnica o kofeinu s kojeg sam se neuspješno pokušala skinuti, velika spavalica koja se sa sinom diže u zoru, ljubiteljica lijepih haljina i romantičnih komedija iz tridesetih i četvrdeset godina prošlog stoljeća. Zaljubljena u svoju djecu, muža i život, naravno.
