divno je biti majka i imati baku

imati baku
unsplash.com

Gledam prema njenu prozoru u nadi da će pomaknuti zavjesu. Uvijek je to činila. Bijela zavjesa stoji. Neće proviriti iza nje. Nikad više. Okno čuva nepomičan prizor. Pogled mi pobjegne na stolicu u njenu dvorištu iz koje je dočekivala i ispraćala goste, prolaznike, ptice i zalaske sunca. Dvorište iz kojeg mi je nesebično davala brojne sadnice predivna cvijeća, sad netaknuto miruje, nenaviklo na njenu odsutnost. Kao i psi i njene kokice. Osim njena prazna doma sve juri: život, obaveze, ljudi, dani, tjedni, brojevi, zaraženi i izliječeni….. A moje je srce ranjeno i ukopano u trenutak u kojem je jednim telefonskim pozivom iz njega iščupana sva blagost djetinjstva. Zauvijek…

„Baba je umrla.“ – zvuči to kao podvig.

Treba moći umrijeti. Otići sam. U bolničkoj sobi. Do jučer puna život…i zanimanja za sve što ju okružuje, aktivna. Kako je moguće da je uspjela umrijeti…? Kamo je otišla? Kako joj je bilo? Znam da nije htjela umrijeti. Je li otišla mirno, shvativši da je tijelo preslabo? Zašto baš sad? Jesmo li si sve rekle?

Boli me duša. Nedostaje mi način na koji me voljela, lakoćom povjetarca, dopuštajući da budem kakva želim. Znam da ima gorih stvari. Znam da umiru mladi. I znam da živimo u turbulentnim i nesigurnim vremenima. U doba pandemije, zbog koje ju nisam smjela posjećivati, zbog koje sam u mjesec dana s njom dobila tek četiri susreta, u bolnici u kojoj je ležala u peleni, ona koje je meni mijenjala pelenu. Taj krug života je stravičan i lijep. I zahvalna sam što sam imala oproštaj. Pravi, iskren, zreli, nježan. Što sam ju mazila, rekla da ju volim. No, ništa od toga ne pruža utjehu djevojčici u meni, koja njenim odlaskom zauvijek postaje isključivo i samo odrasla žena; spontano i naglo pukle su nevidljive ružičaste niti kojima mi je vezivala raščupanu kosu u optimistična jutra dalekih osamdesetih godina. Na ovozemaljskom svijetu za mene više nema beskrajne nježnosti i uvažavanja kakvo pružaju samo bake i djedovi. Blagoslovljen je onaj tko ih ima. A ja sam dugo uživala u tom blagoslovu.

Ona me uspavljivala, cuncala u svom jakom krilu, pričala mi pospanoj bajke, šetala, kuhala mi jednostavna, a najukusnija jela na svijetu. Brale smo ljubičice, visibabe, jaglace, tratinčice, gljive, grožđe, jagode, bundeve i orahe koje bi kasnije „tukle“. Njen vrt bio je moja džungla prepuna avantura. Imam potrebu zamrznuti ga. Da me vječno sve podsjeća na nju, na nas, na mene samu.

Zar mi zaista nikad više neće zamirisati njen topli kruh koji sugerira sigurnost? Zar pod svojim nepcem neću okusiti najpodatniju štrudlu koja savršeno stapa grožđice, kavu i marmeladu? Zar više nikad neću ući u njenu kuhinju i osjetiti miris maneštre na koju su danima mirisali i sam zidovi…

Ulazim u praznu kuću, u svemu je, a nigdje ju ne mogu naći. Otvaram ormarić u kojem je držala kruh i kekse. Vrata zaškripe poznatim zvukom. Svojom čvrstom rukom ona sama više nikad neće proizvesti taj zvuk ne bi li mi dala koju skrivenu deliciju. Zrak u njenom praznom domu gust je i sladak, poput vode iz šterne koja me hladila i milovala na staničnoj razini, a koju bi donosila u zelenoj kanti dekoriranoj plavim kockicama.

Sestra i ja voljene smo unuke, voljene bezuvjetno, do posljednjeg daha. I kao odraslu osobu i majku, ona me gledala i voljela kao kad sam bila malena. Dopuštajući mi da budem žena dijete. Ta se ljubav ne može ugasiti, ona se samo prenosi. Množi. Raste. Traje. Velike ljubavi nerijetko donose velike boli. Ali vrijede svake suze.

Ona je u meni jer sam od nje sazdana, zato ovim gubitkom nisam osjetila konačni rastanak, dapače… Ja ju živim. U mojim je pokretima, memoriji tijela i duha. U mojoj je mimici i gestama, intonaciji i snazi. Negdje smo se dotakle i preuzimam nevidljivu štafetu. Najbliže sam joj kad sam svoja, bez kočnica. I vjerujem kako je lijepo biti majka majkama. Ali znam da je divno biti majka i imati baku. Super baku.

Nensi Pereša Licul
NENSI PEREŠA LICUL Majka dječaka. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu.