mama, kupi mi nanule!

I vrapci na grani već znaju da je biti roditelj izazovna stvar. Čudna je ta dinamika, roditelj odgaja dijete, a taj put kao da je dvosmjeran pa je nemoguće da djeca drastično ne mijenjaju ponašanja, uvjerenja, stavove roditelja. Tako da dijete, na neki način, odgaja i roditelja. I to je proces koji traje i traje od rođenja djeteta pa do kraja roditeljskog života.

Dok nisam imala djecu svašta sam baljezgala u stilu “ja to nikada ne bih” ili “ne mogu vjerovati da to djetetu dozvoljava”, a onda sam postala mama i shvatila kako sam glupa bila. U roditeljstvu je možda bolje držati se one nikad ne reci nikad, nego plivaj…samo plivaj…plivaj, plivaj! I prilagođavaj, traži kompromise i točno odredi u kojim ćeš situacijama biti dosljedna.

E, sad se nedavno ponovno aktualizirala priča o djeci kojoj roditelji brane mobitele u osnovnoj školi. Kako se postaviti? Postoji li pametna odluka po tom pitanju? Naime, moja curica će sada četiri godine i već u vrtiću primijetim koliki na nju imaju utjecaj druge djevojčice. S obzirom da sam u duši darker i crna je moja najdraža boja (jer tamnija ne postoji), postalo mi je sasvim čudno da će baš baš baš moja kći postati barbie ružičasta. To je njezina najomiljenija boja na svijetu. I šljokice. Hrpa šljokica. I još malo glitera da se nađe. Mislim, oko mi titra svaki put kada sunce obasja taj sav silni ružičasti štras! Dakle, sigurno tu svoju omiljenu boju nije vidjela doma. Tu su vrtić i druge curice odradili posao.

I nema veze, neka bude tako. Ali kad apetiti postanu veći, kad se bude poželio iPhone za osmi rođendan jer ga svi u razredu imaju, što tada? Voljela bih da imam jednoznačni odgovor, a da si opet ne skočim u usta. Na prvu bi mi odgovor svakako bio NE DOLAZI U OBZIR, ali ako uzmemo u obzir ismijavanje, izopćavanje i ruganje kojem bih ju mogla izložiti, postane mi nekako teško oko srca. Odmah se sjetim kad svojedobno (nećemo sad o konkretnom broju godina) meni mama nije htjela kupiti nanule. Znate one na Štrumfove? Bile su crvene i plave, s malom potpeticom. Čudo kineske plastike! Sve curice iz ulice su ih imale i bile su predmet moje čežnje čitava tri ljeta. A mama neće pa neće da ih kupi. “Izvrnut ćeš nogu u tome!”, bio je njezin, sada mi razumljiv i prihvatljiv, ali u ono vrijeme bezvezan, argument. I znate što? PREŽIVJELA SAM. Mama je bila dosljedna i vrijeme je učinilo svoje-prerasla sam svoju čežnju. Bila sam jedina koja nije imala nanule, i evo me – živa i zdrava i savršeno očuvanih zglobova.

Mislim da svatko treba donijeti odluku o tome što i kada i kako djetetu nešto dozvoliti, a što je pod utjecajem društvenih trendova. Ja ću pokušati isfurati ideju o kupnji mobitela što je kasnije moguće. I živim u nadi da će se moje dijete družiti u skupini onih čiji roditelji neće pokleknuti pritisku većine.

Foto: pexels.com

Leda Franić Draganić
LEDA Supermama dvoje djece, profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi i obožava svoj posao. Najdraži film joj je Capetan Fantastic. Najdraža boja-crna. Vinkovčanka je rodom, vjeruje da se sve bolesti mogu, ako ne izliječiti, onda barem ublažiti šljivovicom. A sve bolesti, naravno, dolaze od hladnih pločica i propuha. Smatra da se svugdje može pješke pa čak i u New Yorku. Prezire lijenost i škrtost. Kad ukrade vremena-čita. I piše osvrte o pročitanome. Mir pronalazi u okrilju udobnoga doma koji neprestano želi mijenjati i ispunjavati mirisom svježe pečenih kolača. Misli da savršenstvo postoji, ali traje kratko i zato treba uživati u malim trenutcima sreće. Još uvijek brani stav zbog kojeg ju je na ispitu rušio profesor psihologije-da se ljudi rađaju dobri.