Gledam prema njenu prozoru u nadi da će pomaknuti zavjesu. Uvijek je to činila. Bijela zavjesa stoji. Neće proviriti iza nje. Nikad više. Okno čuva nepomičan prizor. Pogled mi pobjegne na stolicu u njenu dvorištu iz koje je dočekivala i ispraćala goste, prolaznike, ptice i zalaske sunca. Dvorište iz kojeg mi je nesebično davala brojne sadnice predivna cvijeća, sad netaknuto miruje, nenaviklo na njenu odsutnost. Kao i psi i njene kokice. Osim njena prazna doma sve juri: život, obaveze, ljudi, dani, tjedni, brojevi, zaraženi i izliječeni….. A moje je srce ranjeno i ukopano u trenutak u kojem je jednim telefonskim pozivom iz njega iščupana sva blagost djetinjstva. Zauvijek… „Baba je umrla.“ – zvuči to kao podvig. Treba moći umrijeti. Otići sam. U bolničkoj sobi. Do jučer puna život…i zanimanja za…
