kad sam postala mama, shvatila sam da želim biti baka

Kad odrastem, želim biti baka. Ona koja peče najfinije kolače, u čijoj kuhinji smiješ sve rezuckati, a da ti ništa ne prigovore, koja ti dozvoljava da joj izvlačiš sve haljine i nakit, koja te tek ponekad oštro pogleda, ali to djeluje tako kratko da nisi siguran je li se uopće dogodilo. Ona kod koje se sve smije, a kuhinja je puna mirisa i ruke su nekako grubo-meke.

Željela sam postati mama, oduvijek sam nekako znala da to želim, iako nisam bila sigurna da se želim udati. Imala sam u planu troje djece, planovi su se nekako mijenjali. Sad kad imam jedno dijete, čini mi se da bih radije imala troje unučadi jer za djecu nemam vremena koliko bih htjela. Imam sreće da moj sin ima baku.

Kad si mama onda moraš svakoga jutra prije posla nositi sve svoje stvari, dodatni ruksak i još jednog uplakanog mališana. Kad mu u vrtiću obrišeš suze i nježno ga odgurneš od sebe imaš osjećaj da bi ti dobro došla pauza, a još nisi niti stigla na posao. U razred u kojem je dvadesetak veselih i pažnje željnih mališana. Koji su isto nečija djeca, koja trebaju pažnje, nježnosti, ljubavi, poticaja i razumijevanja. Toliko posla za jednu običnu mamu.

Kad sam postala mama, shvatila sam da želim biti baka.

Želim jednoga dana imati vremena za upijanje svih mrvica od kolača koje su se našle na podu, prije nego pojurim sve očistiti. Želim se valjati po travi i biti blatnjava čitavo popodne. Bez žurbe da nekamo trebam stići. Željela bih da mirišem na svježe ubrani peršin iz vrta, baš kao što je moja baka mirisala – na peršin. Čitava je kuća mirisala na njega. Sjećam se njegove tamnozelene boje, nožića sa žutom plastičnom dotrajalom drškom i drvene daščice na čijem kraju je bio zavezan komadić špage. Sjećam se da me baka uvijek ujutro još u krevetu pitala što želim za doručak. Sjećam se da mi je uvijek skuhala najukusnije meko kuhano jaje s kruhom. Znam da mi je dala da u vrtu sadim lučice i nije se ljutila kad ih nisam želja zatrpavati jer mi ih je bilo lijepo gledati u njihovim rupicama.

Sjećam se da mi je baka uvijek pjevala neke pjesmice i igrala se na mojoj ruci „Miška gre“. Sjećam se i da me naučila kartati „Pajceka“ i da smo u toj igri bile vrlo ravnopravne. Sjećam se da mi je pričala priče i pjevala pjesmice. Sjećam se da je u ormaru imala sjajan negliže koji je izgledao kao da je kraljičin, a njene cipele sam nosila ja kad je ona ionako većinom bila u kućnim papučama. Sjećam se da joj nije bilo teško napuniti mi bazen s vodom na prve zrake sunca u kasno proljeće. Grijala bi tada vodu u velikom loncu na štednjaku na drva i nosila u moj bazen žutoga dna i plavih kolutova koji se nalazio na travi ispred kuhinjskog prozora. Sjećam se da mi je za jedan Božić kupila kazetu „Plavog orkestra“, iako nisam znala kako je uopće našla trgovinu u kojoj se to prodaje jer nije slušala kazete, samo „Radio Sljeme“ koji je u pozadini svirao čitav dan.

Sjećam se da mi je pričala i objašnjavala. Sjećam se da smo zajedno prale zube navečer, ja svojom pastom koja je mirisala na jagode, a ona svojom koja je bila jako ljuta. Jednom mi je dala da ju probam pa sam saznala da ja imam finiju. Bila sam sretna što ne moram prati zube sama. Sjećam se da me noću vodila piškiti i da je bila tiha i smirena, a uvijek tu u blizini. Željela bih biti baka.

Čujem ju još i sad kako mi dobacuje: „Imaš tu ispod stola još malo mrvica za pomest.“ Pedantna do samoga kraja! Baka mi je bila rame za plakanje u najtežim trenucima, baka je bila ta koja je kupila krevetić mome sinu. Baka je bila ta koja mi je dala novac da si kupim role koje još i danas vozim. Baka me slušala kao nitko drugi.

Kako bih jednog dana voljela biti baka!