Krenula sam pisati blog prije točno tri godine i sedam mjeseci. Iza mene je 160 objavljenih tekstova na blogu, 25 tekstova na Supermamama, negdje 50ak po drugim portalima i nebrojeno mnogo obrisanih sinopsisa, kostura i nacrta. Ponekad mi to izgleda kao ogroman broj. Ponekad ipak kao samo prosječan – ali kad se sjetim da je to skoro četiri godine konstantnog objavljivanja, promišljanja, pisanja, otvaranja duše, istraživanja materijala i građenja vlastitog kritičkog mišljenja, ipak osjetim da sam nešto napravila. Vjerujte, nije ni malo jednostavno uvijek imati nešto za reći.
Ali ja sam to doživjela kao vježbu. Kao izgradnju vještine, guranje vlastitih granica i otvaranje mnogih vrata. I s te strane sam ponosna na sebe. Ja, koja nisam u stanju zadržati interes na ičemu duže od par mjeseci, ustrajem u ovom gotovo četiri godine. I ‘vježbanje’ ima itekako smisla – neke svoje tekstove s početka ne mogu ni vidjeti očima jer ne mogu vjerovati da sam mislila da je TO dobar tekst! Ali tako, valjda, izgleda napredak.
Naravno, u svemu ovome nisam posebno spominjala ni stotine knjiga koje sam pročitala i koje i dalje čitam. Svake tematika i svakog stila – na koje su se kasnije samo nadogradili sati književne kritike, komparacije i povijesti, zajedno sa satovima stilistike, pravopisa i novinarskih vježbi pisanja. Ništa u mom pisanju nije se tu našlo slučajno i ništa nije palo s nebesa. Jedan tekst koji, nadam se, nekom razvedri dan ili ga navede na razmišljanje, pomno je planiran, slagan i danima je u mojoj glavi. Nema toga što sam objavila, a da o tome nisam razmislila 297 puta. Svaka slika je pregledana 20 puta, izabrana da odgovara uz ton, da bude vizualni identitet teksta. Boje highlighta na instagramu odgovaraju bojama loga na blogu. A logo je slagan dva mjeseca uz maltretiranje bliskih prijatelja i bezbroj rasprava na temu ‘je li ovo slovo ljepše od ovog? Ali ako je ovo ljepše, je li možda previše lijepo?!’
Zašto vam sve ovo pišem, jesam li odjednom poludjela i koga, pobogu, zanima statistika mog bloga, po ničemu planetarno uspješnog niti sprecifičnog?
Zato jer u zadnje vrijeme cvjeta tržište mama-blogerica. Mama-blogerica koje zapravo i nisu blogerice – one su mame s instagramom. I to je u redu, svatko ima pravo raditi što god želi. Ja prva bih trebala ugasiti instagram kad vidim kakve spektakularne profile imaju žene oko mene i koji dobar posao obavljaju. Neke koje od toga zarađuju, ali i sve veći broj koji jednostavno dijele svoje znanje, sposobnosti i uvidom u vlastiti život stvaraju zajednicu koja je svakome od nas potrebna.
I u jednu ruku je dobro imati slobodu kakvu imamo danas: konkurencija je ono što nas tjera da rastemo. U današnje doba, kada prosječni mobitel ima bolju kameru od skupog fotoaparata prije 20 godina, kada se domena kupi za 2 dolara, a tema bloga skine besplatno, lako je pokazati brzo i jeftino ono što znaš. I to je odlično!
I ja sam, na kraju krajeva, učinila točno to.
Ali vidite, u doba kada je u svijetu influencer zanimanje, u Hrvatskoj je na granici s uvredom. U doba kada je u svijetu mama-bloger konkretan projekt koji zahtjeva trud i rad, u Hrvatskoj je to naziv za svaku mamu s otvorenim Instagramom.
Zašto je to problematično? Jer ovdje nema kriterija, a samokritike nikada i nije bilo. Ovdje ljudi odbijaju prihvatiti da oni koji iskaču iz mase, ulažu nemjerljivo mnogo truda, godinama, a uz to imaju i nenadmašan talent (ovdje uopće ne ubrajam sebe, da se razumijemo – oni upućeni će znati na kojih par instagram profila mislim). I ni po čemu nisu prosječni. Sama pomisao da svatko s dobrim mobitelom može ‘odglumiti’ taj isti život, uvredljiv je za sve sudionike, za čitatelje, pratioce i brandove. I to je dio koji me ljuti.
To je dio koji me sve češće dovodi u situaciju da imam potrebu braniti se od spomenutog naziva. Jer vidite, ja jesam mama. I ja jesam bloger. Ali ja nisam mama-bloger! Ne po Hrvatskim mjerilima. Jer ja ne slažem feed kako bih dobila besplatne stvari i ne pišem tekst tek toliko da bih ga napisala. Smatram da ima talentiranijih autora od mene gdje god se okrenete, ali isto tako znam da nema svrhe pisati o već prožvakanoj temi ako nemate novi kut gledanja, da nema smisla iznositi opća znanja ako nećete provesti kroz to barem šaljivu notu, a duboke problematične teme ne pišu se olako i površno – ako vas ne boli dok ih objavljujete, vjerojatno nisu vrijedne objavljivanja.
Nulti govor poznati je pojam u novinarstvu kao i u politici. I svatko od nas u srodnim zanimanjima vidi ga na kilometre kao i što prepoznaje njegovu bezvrijednost. Ono što je problematično kod pojma mame-blogerice, u ovom trenutku, je nepoznavanje tog pojma samih protagonista. Oni koji ne prepoznaju vlastiti nulti govor ne razumiju da forma bez sadržaja nema apsolutno nikakve vrijednosti – bez obzira što će vam možda trenutno donijeti besplatnu dekicu na dar.
Naravno, svaki tekst, svaki izričaj pronaći će svoju publiku. Imam 50 nijansi sive kao dokazni materijal. Ali u današnje doba, kada je sve lako dostupno, treba imati na umu da samo zato što nešto možete učiniti, ne znači da morate. A ako već i jeste, ne znači da je od nemjerljivog značaja. Recimo to ovako – možda bi u današnje doba i Dostojevski bio self-publishing autor. I to ne bi umanjilo njegovu veličinu. Ali treba zapamtiti da to i dalje ne znači da je svatko tko objavi vlastitu knjigu Dostojevski.
Na kraju ove bespotrebno odužene balade imam za reći samo jednu stvar – ni u kojem slučaju ovdje nisam rekla da neki imaju posebno pravo na ‘popularnost’ dok drugi nemaju. Nisam htjela reći niti da smo svi mi, koje ovdje čitate, posebno kvalitetni autori. Ono što sam željela naglasiti je da je u ovom trenutku, na ovim prostorima, itekako bitno što se nalazi iza čijeg rada. Ja nikada nisam skrivala da moj blog nikada nije bio profitabilan. Ne zato što sam glupača koja se ne zna prodati, a bogami, nije ni zato što su mi brojevi niski pa ne mogu.
Moja neovisnost je moja odluka jer tako zadržavam slobodu. Slobodu u izričaju, ali i slobodu pri biranju s kime ću surađivati i kako. Je li to dovelo do nekih drugačijih poslovnih pomaka? Itekako. Pa posao koji i sada radim, u dalekoj Njemačkoj, dobiven je na temelju mog portfolia. U ovom slučaju – mog bloga. Jer ja jesam bloger. Autor. Novinar.
Zato ne volim kada mi se kaže da sam mama-bloger. Jer iako sam mama, a uz to i bloger, moje težnje, ciljevi i odabrani veoma spori put napretka nemaju nikakve veze s onim što mama-bloger u ovom trenutku je. I svaki put kada se pronađem u tekstu neke od kvalitetnih mama-blogerica, točno u tom trenutku vam istovremeno mogu reći da bih pratila njihov rad i da nisu mame. Jer ono što ih izdvaja iz mase nije to što su mame. Već to što su odlične!
U onome što rade, u načinu na koji pišu, u emocijama koje dijele i u trivijalnosti u koju nikada ne zapadaju. Jer mama-bloger je isto što i girl-boss. A ako je žena boss u svom poslu, ne treba joj prefiks. Ono što je žalosno što se uopće moramo dovoditi u situaciju da to objašnjavamo, kao da naš rad ne govori dovoljno za sebe.
Što i dalje ne znači da nemamo pravo izreklamirati neki sat s kodom za popust povremeno. Samo inteligentno i s mjerom. Ali to je čar online doba, zar ne?
MAJA @maja_marich
Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.
