Prije tjedan dana sjedila sam 1080 kilometara udaljena od svog djeteta, prvi put sam ga ostavila na duže od par sati ili barem jedne noći. U petak sam ga spakiranog kao da se seli zauvijek ostavila u Čepinu na čuvanju i s mužem otputovala u Stuttgart. Nismo se išli provoditi niti na godišnji, išli smo po auto i boravili smo kod muževe sestre. Koliko god sam mislila kako će mi odvajanje biti skroz opušteno, OK volim misliti kako sam kul i mogu ja to, u glavi mi je bilo tisuću jedno pitanje i milijun misli o tome kako sam loša majka. Imala sam ogromnu grižnju savjesti jer ga ostavljam na nekoliko dana kod baka i djedova iako znam da mu neće apsolutno ništa nedostajati. Stalno sam razmišljala o tome kako nisam napravila dobru stvar. S druge strane sam se osjećala super odmorno, puna energije, prvi put da sam „pustila“ mozak na pašu. Iako sam cijelo vrijeme razmišljala o njemu, nisam bila premorena i iscrpljena.
Kada to govorim ne mislim na fizičku premorenost, nego mentalnu. F. je stvarno predobro dijete uz koje se uspiješ naspavati preko noći, preko dana je aktivan, ali ne treba te baš cijelo vrijeme. Može se zabaviti sam, sretan je kad je vani i voli biti aktivan, nekako smo pronašli ritam i funkcioniramo dobro. Međutim imala sam povremeno osjećaj kao da sam “zaglupila”. Dani mi se ponavljaju, sve je podređeno njemu i raspored se pravi po njegovim potrebama. Hranjenje, presvlačenje, šetnja, spavanje. Ovo između kao oblik nekakvog „slobodnog života“ je samo onako usput. Dugo se nisam neopterećeno podružila i opustila, bez da razmišljam kako će se F. probuditi ili kada treba jesti. Znala sam svako njegovo hranjenje i presvlačenje tokom tih nekoliko dana, ali se nisam brinula kako će proteći i kako mu sad moram skuhati kašicu ili pripremiti formulu. Netko drugi mu je zamijenio mamu i njemu je to bilo dobro. Uživao je, spavao je i bio je u apsolutnom centru pažnje, ali nije bila mama s njim. Nikada nisam mislila da će me ta činjenica rastužiti, mislila sam da ću biti skroz opuštena, možda izvana i jesam, ali nisam bila. Imala sam grižnju savjesti jer sam ga ostavila zbog nekog svog užitka.
Totalno sam bila u krivu, upravo to mi je trebalo, da napunim baterije i odmorim mozak. Sada imamo totalno ispunjeniji dan, kvalitetnije proveden. Imam osjećaj da smo se F. i ja bili zasitili jedno drugoga i sada smo još povezaniji. Prvo jutro kada sam ga vidjela nije me prepoznao i bilo mi je ujedno smiješno i tužno. Radovala me činjenica da me je zaboravio jer mu je bilo toliko lijepo, ali kada smo se zagrlili i kada me pomirisao, srce mi je eksplodiralo od tolike ljubavi. Dok sam ja tako bila u katarzi oko majčinske ljubavi i u sevdahu, došao je muž s posla i kada mu se nasmijao iste sekunde ga je prepoznao. To je ta neka muška povezanost, nema te žene koja bi nas rastavila. Ne mogu vam to opisati. Kao kad žene kažu „nosiš ga 9 mjeseci pod srcem, a on prvo kaže tata“…da se ubiješ. Šalu na stranu, primijetila sam da nam je svima dobro došlo. Svi troje smo nekako bliži, kao da smo svi napunili baterije, odmorili se od svega i krenuli dalje. Je li to došlo s proljećem? Ili je to rezultat nekih drugih vrački, neka ga, napokon smo izašli iz zimske depresije.
Iako bebu muče zubići (vjerojatno) i budu mu teški dani, iako je mužu stresno na poslu nekako je lakše balansirati između svega. Dobro nam je došao vitaminD jer sivilo nas je iscrpilo. Nadamo se još toplijem vremenu i novim avanturama. F. uskoro puni famoznih pola godine, prvi znak da nam ide, nismo ga zaboravili u trgovini i nije nam nijednom pao s kreveta (šalim se to nije prvi znak da nam ide) ali stvarno se trudimo, učimo zajedno i svi troje funkcioniramo i sudjelujemo. Naš mali Joja, kojeg nismo mogli ni sanjati kreće u novu životnu avanturu, gazi u prvu godinu života krupnim koracima. Toliko sam ponosna na nas dvoje, pregurali smo sve što roditeljstvo nosi bez drame. Imali smo vremena i za druženje s prijateljima i oboje smo sudjelovali. Ok, bilo je dana ponekad kad muž malo fušari, ali ajde znam kako mu je na poslu pa sam zažmirila na jedno oko, ali jednako smo sudjelovali.
Definitivno svaka majka, svaki otac trebaju ponekad malo vremena za sebe. Zapravo je ovaj tekst skriveno posvećen našim roditeljima, majkama i bakama koje su se potrudile da naše dijete ne primijeti da nas nema i bude presretno što je s njima, da se roditelji mogu odmoriti i posvećeniji vratiti djetetu. Prisjetiti se kako smo ga iščekivali prije nego se rodio, u tih nekoliko dana nam se oboma toliko promijenio da ga cijelo vrijeme gledamo, ljubimo i divimo mu se. Kao da ga prvi puta vidimo. A on naravno, muger, to malo i koristi, uživa u svoj pažnji koju mu dajemo.
Foto: Privatna arhiva
TENA @tena_mstrmota
Mama jednog zvrka od svega nekoliko mjeseci. Piše još od osnovne škole, a otkako se udala to je pretvorila u aktivni hobi. Osim pisanja strastveni je zaljubljenik u konje, prirodu i pse, te očuvanje baštine.
