Gledam je cijeli život.
Kako spretno obavlja sve odjednom.
Kako su svi ručkovi uvijek ukusni i na vrijeme, kako je svaka temperatura skinuta smireno i pod kontrolom, kako je u trenutku Pepeljuga, a onda tri minute kasnije mirne ruke izvlači liniju tušem iznad oka i odjednom je nevjerojatno lijepa, a opet ona ista mama.
I gledam je cijeli život.
Jer sve što ona radi, radi na najbolji mogući način, sigurno i provjereno, a opet tako odrješito i precizno. Uvijek točno. Uvijek bez greške.
Dok ja fulam i padam i griješim i ponavljam. I gubim živce i plačem u kupatilu i bacam stoti neuspjeli ručak i utapam se.
Jer moja riža nikada nije kao njena, jer i dalje moram zvati telefonom da pitam što je sigurnije kada je dijete pod temperaturom, jer nisam još završila s neodgovorenim pitanjima koja muče mene, a sada ih je tu još toliko – za moju obitelj.
A ona uvijek zna.
I ona je uvijek tu.
I u trenutku kada pomislim da ne mogu više jer nikada neću biti ona – sjetim se samo jedne stvari:
Ja je gledam cijeli život.
I vidim ju.
Jer sve što ona zna, može i radi – znam i ja.
Jer ona me naučila da mamin posao nikad nije gotov. Da mama sve uvijek zna, mama uvijek ima rješenje, mama sve uvijek vidi i zna kako odnijeti sve bolove. Mama nikad ne staje i mama uvijek grli najjače, hvali najglasnije, ljuti se najučinkovitije.
Od kada sam mama, znam i da mama nekad nema snage i mama nekad nema pojma, ali mama uvijek ima razlog zašto ide dalje. Jer nitko ne zna što sve ljubav je i što sve ljubav može – dok ne postane mama.
I znam sada – ovdje se nikada nije radilo o natjecanju. Samo o učenju iz primjera.
I o beskrajnoj ljubavi.
Jer svaka mama ima svoju mamu – od koje je sve naučila.
Foto: Unsplash
