Postoje djeca koja se vesele školi i jedva čekaju krenuti u školu, a postoje i djeca od kojih slušate izjave poput “Ne želim u školu!”, “Škola je glupa!” ili “Zašto baš moram ići u školu?!”. Iza takvih izjava se kriju ili naučene izjave (čuli su od roditelja, starijeg brata, sestre, rođaka, prijatelja…) ili strah od nepoznatog.
Kod nas je bilo ovo drugo – strah od nepoznatog.
Mislim, sasvim je normalno da imaš tremu i strah kada ne znaš što očekivati, što te čeka, kako to sve izgleda, što je to škola. Zamislite kako je samo tim malim bićima koji se odvajaju od teta u vrtiću i prijatelja s kojima su se družili godinama svaki dan, koji su im kao obitelj. Pa samo to nije lako emotivno izdržati, kamoli što uz to dolazi ta neka škola o kojoj ne znaš ništa.
Moje dijete se teško prilagođava novim okruženjima i događajima. Znala sam da ga za polazak u školu trebam dobro pripremiti, zato sam na kraju vrtićke godine pričala sa psihologinjom u vrtiću koja mi je dala super savjete.
Ovako su izgledale te naše pripreme (a neke od njih možete raditi i sada ako vam se dijete teško privikava na novo životno razdoblje):
⁃ Kako je vrtić blizu škole, svaki put kad bi prolazili bi pričali kako je to njegova škola i kako će mu biti super.
⁃ Kad smo morali po bilo kakve papire (predati ili preuzeti) vodila sam ga sa sobom kako bi upoznao tu zgradu u kojoj će provesti drugi dio svog djetinjstva.
⁃ Traženje torbe i pernice.
⁃ Pričala sam mu kako su učiteljice kao i tete u vrtiću, tu su za njega što god mu treba i uvijek sam o njima pričala sve najbolje – to je jako bitno jer ako pričate loše o učiteljima pred djetetom rušite im autoritet i dijete ih neće poštivati kada ni vi ne pokazujete poštovanje. Djeca uče od nas!
⁃ Pričala sam mu kako će mu izgledati dan u školi i kako i nakon dana u školi možemo raditi sve aktivnosti koje smo radili nakon vrtića.
⁃ Čitali smo priče o polasku u školu.
Ipak nisam pretjerivala jer ga nisam htjela previše “gušiti” pričanjem o školi da ne bi došlo do kontra efekta.
Kako se bližio početak školske godine primijetila sam da on baš i nije sretan, a odgovor na pitanje veseli li se školi je ponekad bio “Daaaa”, a ponekad “Neću u školu” (ovisno kakvog je bio raspoloženja). Došla je i ta posljednja večer prije početka škole. Trebao se spremati za spavanje, ali je odbijao uz “Neću spavati, neću se rano buditi i neću u školu”. Nekako smo ga spremili za spavanje i onda sam ja legla s njim u krevet. Rekla sam mu: “Meni se čini da se ti jako veseliš školi i što ćeš vidjeti prijatelje iz vrtića koji su s tobom u razredu, ali mi se čini da te nečega strah.”. On je kimnuo glavom i zagrlio me. Pitala sam ga čega ga je strah, ali je samo ponavljao “Ne znam.”
Kada sam pitala kako osjeća taj strah rekao je da ga boli srce. Mislim da svi znamo taj osjećaj stezanja u prsima, trema, strah kao kamen koji te pritišće i ne da ti disati. Obzirom da sam točno znala čega ga je strah (stavite se na njihovo mjesto, u tu siruaciju i točno ćete znati što ih muči) počela sam mu pričati priče. Nisam ga pitala je li ga strah ovoga ili onoga…samo sam mu pričala. Pričala sam mu o tome kako je meni bilo super u školi, kako sam imala puno prijatelja s kojima sam se nalazila i preko vikenda i nakon škole; kako smo išli na izlete.
Pričala sam mu o školskim predmetima i što se sve uči. Pričala sam mu o školskom zvonu, o sjedenju u klupama, pisanju kredom i brisanju školske ploče. Primijetila sam da se opušta, a on me počeo ispitivati sve što ga zanima (i što ga je zapravo mučilo jer mu je nepoznato).
Na kraju me pitao: “Zašto uopće moram ići u školu?” Njemu odgovor “Zato što se u školu mora ići jer tako kaže zakon” ništa ne znači. Objasnila sam mu kako bi razumio, objasnila sam mu “njegovim” jezikom. On jako želi biti građevinar, voziti bager, zidati kuće i zgrade pa sam to iskoristila. Rekla sam mu kako mora ići u školu da bi sve to mogao raditi kada odraste, da nauči sve što mu treba za posao (znamo da se u našem školstvu uči svašta i potrebno i nepotrebno, ali oni to ne trebaju znati u ovom trenutku). Ispričala sam mu sve o osnovnoj školi, srednjoj školi, fakultetu, zaposlenju… I to ga je smirilo. Rekao mi je da ga više ne boli srce nego da je samo cijeli uzbuđen. To je smirilo i mene.
Budimo realni, mi roditelji nove početke često doživimo stresnije nego oni.
Ponedjeljak ujutro. Prvi školski dan. Spremanje za školu. Ja sretna što smo večer prije tako pričali i uklonili sve strahove, a on opet buntovan, opet plač i “Zašto baš moram u školu?”. Znala sam da ima još nešto što očito nismo objasnili. Srećom odmah je rekao što ga muči. Problem je bio da je znao kako će imati predstavu, ali on je u svojoj glavi to zamislio kao u vrtiću- djeca glume, roditelji gledaju, a kako će sada imati predstavu kad se nisu pripremali?! Objasnila sam mu kako to učenici 4.razreda pripremaju predstavu za prvašiće. Brzo se smirio, ali mene je bilo strah postoji li i dalje nešto što ga muči. Nakon tih plakanja u nedjelju navečer i ponedjeljak ujutro, stvarno sam očekivala da će biti jako zanimljivo kad dođemo ispred škole.
I bilo je! On je bio toliko sretan i uzbuđen. Grlio se s prijateljima iz vrtića, zafrkavao, jedva čekao da uđu u školu. Nakon prvog dana bio je pun dojmova i pričao kao navijen. Ja sam osjetila ogromno olakšanje i sreću. Kada smo došli kući listao je knjige i gledao što će sve učiti, uživao u biranju bilježnica i pribora(mamino dijete☺). Shvatila sam koliko bi bolje bilo da smo bilježnice i knjige imali prije, ali knjige smo dobili u školi prvi dan kao i popis koje bilježnice kupiti.
Na kraju svakog školskog dana ga pitam što mu je bilo najbolje i najgore, svaki dan je odgovor isti “Sve mi je najbolje, nemam ništa najgore”. Jedini problem koji imamo je buđenje ujutro. Svako jutro kaže da je pospan i da želi još spavati. Svako jutro mu kažem kad dođe vikend da može spavati koliko god želi (iako je oduvijek ranoranilac pa znam da neće spavati duže od 7.30), a on baš svako jutro kaže da jedva čeka vikend da se naspava.
Subota. Vikend. Neki spavaju duže, ali ne i moje dijete. On se probudio u 7:05, na pitanje zašto se tako rano probudio, odgovor je bio: “Želim ići u školu.”
Preživjeli smo prvi tjedan i to bolje od očekivanog. Nadajmo se da će što duže biti ovako.
