moj rak i ja

Ovo je moja priča, pokušat ću ispričati sve, ali skratiti najbolje što mogu.

2016. godine oboljela sam od karcinoma dojke. Dan nakon 28-og rođendana, imam nalaz u rukama – invazivni karcinom s metastazama na limfnim čvorovima. Cijeli život mi je prošao kroz glavu, bol neopisiva i imate osjećaj to je kraj. Umrijet ću jer nisam došla na vrijeme. U tom trenutku dolazi do mene kćer Paula koja ima 2,5 godine i pita me: “Mama zašto plačeš, jesam li što napravila?” Pogledala sam ju, zagrlila i rekla joj da je mami upalo nešto u oko. Smirila sam se i obratila Bogu.

Samo da ostanem živa.

Nisam Ga nikada pitala zašto meni, zašto ja? Prihvatila sam, krenula u borbu i molila da bude uz mene i moju obitelj. Uslijedile su kemoterapije.

Primila sam ih 16 i dosta teško ih podnosila. Uslijedio je gubitak kose. Mislila sam da ću to puno teže podnijeti jer sam imala dosta dugu kosu zadnjih 15 godina. Suprug je kupio mašinicu i obrijao me. Paula je došla i čudno gledala, pa se počela smijati i govoriti da sam ista tata. Željela je i ona da ju tata obrije, da budemo blizanke. Smijeh. Kupila sam maramu, također i periku, ali stavila sam ju na glavu svega dva puta i nisam se osjećala ugodno. Bila sam umjetna i smetala mi je.

Nakon kemoterapija sam imala operaciju. Cijela dojka mi je odstranjena i 17 limfnih čvorova u pazuhu. Bilo mi je teško prije operacije saznati da će ipak cijelu dojku ukloniti, ali prihvatiš i shvatiš da je izgled najmanje bitan. Samo neka prođe sve u redu. Kirurg je rekao da nakon zračenja, kada se tijelo oporavi mogu računati na rekonstrukciju dojke, na što sam rekla da mi to nije bitno i ne želim. Bitno mi je da ozdravim i da se tijelo oporavi. Ali ne osuđujem žene koje se odluče. Nakon operacije imala sam 25 zračenja, gledala sam na to kao da idem obaviti „sunčanje.“

Napokon je došao red na ultrazvuk i CT i nalaz je uredan. Čista sam, nakon godinu dana “borbe” ja sam pobijedila. Sreća neopisiva.

Svaka  sam 4 mjeseca odlazila na redovne kontrole, sve je bilo u redu. Primala sam injekcije u trbuh svaki mjesec i cilj je bio 5 godina. Stavili su me u menopauzu, jajnici su uspavani. Razlog tome je što je hormonski ovisan rak, ugasili su jajnike da mi se bolest ne vrati.

Sve je bilo u redu. Prošle su dvije godine kako sam ga pobijedila, dobro se osjećam. Nalazi uredni.

Ljeto 2018. godine dobila sam posao, presretna sam bila i uzbuđena. Radila sam mjesec i 8 dana, taman sam morala na kontrolu i pronalaze mi leziju na jetri. Težak dan, ali uvjerena sam da nije karcinom. Ne želim misliti na najgore.

Nakon 2 mjeseca snimanja i pregleda ipak je karcinom i to ISTI samo metastaze na jetri i kostima. Za kosti smo saznali malo kasnije jer me nitko nije poslao na pet/ct snimanje. Preporučila bih svakome tko se borio sa ovom dijagnozom da ga obavi jednom godišnje.

Hitno sam poslana na operaciju jajnika jer ipak nisu bili dovoljno “uspavani”i moraju se vaditi. Pamtit ću taj dan i svoju majku koja me tuširala nakon operacije i plakala, plakala i govorila “svi smo se nadali da ćeš ipak postati majka još jednom”. Stvarno sam se i ja nadala, o povratku bolesti nisam uopće razmišljala.

Ostala sam bez jajnika, ali ja sam živa. To je jedino bitno.

Imam svoju djevojčicu, koliko osoba ima koji ne mogu imati ni jedno dijete. Nemam pravo kukati, ali teško je u toj situaciji ostati pozitivan. Borba me čeka, ali tu moram zastati i reći koliko je bitna podrška. Zahvaljujem svaki dan što mi Bog šalje divne ljude. Obitelj, prijatelji ali i moja ekipa sa posla – divni ljudi koji vjeruju u moje ozdravljenje.

Trenutna dijagnoza je da nema lijeka. Doktorica je otvoreno rekla da terapija produžuje život, pijem pametan lijek i primam injekcije. Na kemoterapije ne mogu i ništa se ne može operirati.

Jaka si, stalno čujem, ali nije to od mene – ta snaga je Bog. Bez Njega ja ne bih danas bila tu. Vjerujem i bit će kako treba biti.

Naravno da je teško. Bude period da samo ležim i ništa ne mogu. Suprug je na bolovanju skoro godinu dana. Uz mene je i mislim da on teži križ nosi od mene. Imam dijete, a ne mogu joj pružiti toliko pažnje i rastuži me to, ali ona i suprug su velika snaga, podrška i čista ljubav. U bolesti zapravo vidite koliko vas netko voli.

Zahvalna sam Bogu na svakom danu i vidim da se može u bolesti biti radostan i pozitivan unatoč patnji.
Bitno je prihvatiti dijagnozu i samo na vama je odluka.

Živite danas jer je “jučer” prošlo, a “sutra” može i ne biti.

Samopregled je osnovni korak. Vodite brigu o svome tijelu. Idite na ultrazvuk jednom godišnje.

Niste same, možeš Ti to.

Slobodno me možete pitati sve što vas zanima detaljno. Otvorena sam i nije mi teško o tome pričati.

Ti si tajna kojoj idem
U vjeri ja ću hodati.