Prije više od 12 godina upoznala sam svog Danca. Prvi danski Božić bio je obilan i raskošan i njegovi roditelji nisu štedjeli kada su ugostili svoju buduću inozemnu snahu samo 4 mjeseca nakon što su čuli da ja postojim.
Bio je to Božić pun topline i uz manjak zajedničkog jezika.
Odmah mi je bilo jasno koliko su običaji i neodstupanje od njih jako važni.
Rekao mi je još tada moj budući muž, da za Božić uvijek stoje iste stvari na meniju, da se pokloni ispod jelke ne broje u sitno, da se budan ostaje do kasno u noć i da se pokloni otvaraju jedan po jedan naizmjenice u krug po gostima pa svatko sjedi sa svojim poklonom dugo diveći se i zahvaljujući na istome. Doduše sve se uvijek može zamijeniti ako odabrano i poklonjeno iz nekoga razloga nije po mjeri. Tada sam prvi puta čula i za liste želja koje se dostavljaju članovima obitelji puno prije samog Božića. Isto tako se ne štedi na količinama hrane i tradicionalna božićna večera jede se za Badnjak.
Ispod Jelke se svjetlucaju šareni papiri i mašne, a na jelci svijetle prave svijeće. I za stolom svijetle mnogobrojne svijeće, pije se vino i nazdravlja sa sinapsom (tradicionalno žestoko piće vrlo često se pije upravo za božićne domjenke i ostale prigode u ovo vrijeme).
Ja sam prihvatila većinu tradicija s danske strane, jedino sam uvela hrvatske kolače onako kako ih mama i ja oduvijek pečemo. Isto tako već godinama uvjeravam muža da poklona ne treba tako puno, da stvari ne trebaju koštati bogatstvo i da je djeci najvažnije biti s nama, jesti dobro, plesati oko drvca nakon večere uz smijeh i pjesme koje još uvijek nismo naučili, ali koje zdušno iz srca pjeva i moja mama iako ne zna više od 10 danskih riječi.
Ove godine smo uz sva pitanja oko naše egzistencijalne situacije otvorili i pitanje jelke i klime. Pojavile su se firme koje prodaju jelke u teglama koje se nakon blagdana mogu ponovno posaditi u šumu. Javili su se i neki stručnjaci koji tvrde da takva drvca ne mogu preživjeti temperaturni šok dnevnog boravka pa nakon toga pustiti korijenje vani u zimom ohlađenoj zemlji.
No kako god bilo činjenica da jelka apsorbira veliku količinu CO2 koji se ponovno otpušta u atmosferu nakon što je drvce posječeno, u meni izaziva nelagodu. Sve više razmišljam o svijetu koji ostavljam svojoj djeci. Kakvi smo mi roditelji?
Što ih učimo i kako pristupamo i postupamo s našim okolišem?
Drvce je tradicija važna jednako kao i hrana i pokloni. Mi smo došli do kompromisa da jedno drvce srušimo i okitimo u duhu tradicije i istodobno ove godine doniramo organizaciji koja će za taj iznos posaditi 20 novih. Nadamo se da će naša svijest o postupcima kojima utječemo na okolinu prijeći i u svijest naše djece pa da će jednoga dana zajednica, veselje i miris kolača biti dovoljni.
Do tada: čitamo božićne priče, pratimo božićne kalendare, spremamo kolače i ris alamande (puding od riže koji se jede s toplim umakom od višanja i u kojem se krije badem – onaj tko nađe badem osvaja mali poklon), patku s karameliziranim krumpirima, bijeli i crveni kupus, košarice od lisnatog s umakom od piletine i povrća. Nakon pjesme oko jelke, sjest ćemo se u boravak i uz kavu i kolače otvarati poklone i zahvaljivati na istima i na društvu i obilju.
Sve će biti kao svakoga Božića zadnjih 12 godina.
Iduće godine možda ga preselimo u Hrvatsku ili na neku egzotičnu destinaciju. Moj muž se u taktu s našim promjenama iznutra također pomaknuo s mjesta što se tiče poklona, jelke i hrane.
Ono najvažnije – naše zajedništvo – ponijet ćemo sa sobom i u sebi i za ovaj i za sve nadolazeće dane.
Zato isto želim i vama, sve drugo je pitanje odabira ili manjak istoga.
Sretan Božić od mene sa Sjevera.
