predrasude s kojima se svakodnevno susrećem otkad sam ispisala djecu iz škole

Jeste li jedna od onih osoba koja ne može nego suditi o životima drugih? Jeste li ona mama koja misli da je njezin izbor i način jedini ispravan? Uhvatite li sebe ikada kako razmišljate o tuđim odlukama kao o ludosti za koju ne možete naći opravdani razlog? Mislim da, iako ne želimo isto uvijek priznati, velika većina nas je bila ta koja je u nekim trenutcima odmahivala glavom i propitivala tuđe izbore i odluke. Sigurno smo se svi u nekom trenutku osjetili bolji, vrjedniji i superiorniji od drugih. Mame nisu u tome izlika. Priča o osuđivanju drugih za mene je dobila jednu sasvim novu dimenziju kada sam se našla u epicentru istoga. I moram priznati da me je iznenadilo. Jer Danska naizgled nije jednako otvoreno kritična, ljudi se puno manje miješaju…

druga strana medalje: je li Danska idealna zemlja za život?

Nemojte mi zamjeriti što pišem iz danske perspektive, evo ide mi već trinaesta godina života ovdje. Znam, slijepa sam za mnoge stvari koje se događaju u Hrvatskoj. Znam slijepa sam i za životne prilike zemlje koju sam napustila. No kako Hrvatska često gleda prema Danskoj s jednom vrstom divljenja i želje da dosegne neke danske standarde, možda nije loše demistificirati neke danske fenomene. Jer naime kada prođeš prvobitan šok preseljenja i kulturološke razlike (da ne pričam o mentalitetu koji vjerojatno nikada u potpunosti neću prožvakati), kada prođeš fazu lude zaljubljenosti i onda neopisivu zahvalnost za sve mogućnosti koje si dobio, shvatiš da postoje i crne strane te realnosti i da niti jedna zemlja niti jedan sustav nije savršen, pa onda počneš kritički gledati na neke naizgled normalne pojave, a onda…

trenutak kada sam shvatila da nam se “unschooling” dogodio

Veljača 2021. godine Pišem ovo prije svega kao podsjetnik nekoj budućoj sebi kako postoje dani naizgled sasvim obični i isti kao i svi drugi, a opet tako fundamentalno različiti i važni da se niti jedan drugi ne može s njima mjeriti. Pišem ovo sebi, ali i kao inspiraciju drugima. Pišem za one istinski radoznale, otvorene, željne nekih novih pogleda, obzora, životnih trenutaka. Jer život nije jednosmjeran, isti, nepromjenjiv i ono što je sada, već sutra možda nije i neće više nikada biti isto. Nedjelja je, obična nedjelja, za mnoge pa i za nas jedna od mnogih. Sjećam se koliko sam puta, čitajući i slušajući o unschoolingu i deschoolingu prije godinu-dvije dana, naišla na rečenicu kako se u svakom procesu, kako bi se došlo do uspješnog unschoolinga, treba prije svega proći…

učenje

učenje ne počinje ulaskom u školu

Postoje trenutci u životu u kojem ti se sve što znaš i jesi okrene naglavačke. Postoje trenutci koji ti se toliko urežu u svaku poru da se više nikada ne možeš vratiti na ono što je bilo ili što si ti mislio da je sastavni dio tebe. Za mene, kojoj se cijeli život više-manje vrti oko učenja i podučavanja, bio je to trenutak u kojem sam shvatila da učenje i podučavanje nisu isto. učenje i podučavanje nisu isto Možda je nekima to vrlo očita činjenica, ali dopustite mi trenutak da objasnim zašto je meni trebalo oko 35 godina da dođem do te spoznaje. Prvo: uvjerili su me da učiti ne možeš bez ići u školu i da se vrata znanja otvaraju u trenutku kada uđeš u tu mističnu ustanovu s…

zašto govoriti djeci “ne” ponekad i nije baš najbolji izbor za njih?

Dijete pokazuje put. To je jedan od principa unschooling filozofije. Dijete je ono koje odlučuje, a roditelj (ili skrbnik, pedagog ili učitelj) je onaj koji pomaže, inspirira, usmjerava i pomaže. Često se zabunom misli kako je unschooling isto što i zanemarivanje djeteta, jer se djetetu, eto, pusti baš sve pa se o njemu ne treba ni brinuti niti u njega ulagati. Ali ono što unschooling upravo je, je briga o djetetovom cjelokupnom biću – ne samo o znanju koje stiče, već i o njegovom fizičkom, emocionalnom i mentalnom bitku. Unschooling je ulaganje, životno ulaganje: vremena, truda, energije, znanja i mogućnosti u vlastito dijete. Sandra Dodd, jedna od najvećih živućih unschooling mama, kaže kako je unschooling ulaganje minimalno vremena koje bi prosječno dijete provelo u školi plus još pola toliko –…

u Danskoj je škola opcija – iskustvo školovanja od doma

“I have come to believe that a person’s schooling is as much a part of his private business as his politics or religion, and that no one should be required to answer questions about it. May I say instead that most of what I know I did not learn in school, and indeed was not even ‘taught.’”—John Holt Ne znam koliko puta sam posegnula za stranicama Johna Holta i ne znam koliko puta sam već pročitala gore napisani citat i svaki, baš svaki put me jednako dirne. Valjda zato što pogađa direktno u srž mog shvaćanja škole i učenja. I vidim koliko to progovara iz svih nas, samo što je duboko zakopano pod svim onim godinama, doživljajima, iskustvima koje je školski sustav utkao u nas. Često smo nesvjesni dubokih tragova…

obrnuta matematika ili o tome kako sam drastično smanjila troškove hrane

Prije više od dvije godine otišla sam na zadnji porodiljni dopust, točnije na godišnji pa onda na 8 tjedana porodiljnog prije samog termina. Sjeli smo u auto taj dan, dan kada je naša mlađa kćer punila 3 godine, i odvezli se u vikendicu na sjeveru Danske. Sjećanje na pogled na more i onaj osjećaj slobode koji se ne može ni s čim mjeriti, još danas rado prizivam. Sjećam se i kako mi je muž pomalo zavideći pripomenuo kako ću sada imati više od dvije godine slobode koncentrirati se na djecu i sebe, bez obaveza. Dvije godine su se tada činile tako duge i beskrajno daleke u budućnosti za koju smo mislili da je već imamo na dlanu. Dvije godine od tada već su odavno prošle. Život prije toga bio je…

pravo da budem ja

Pitam se nekada dok trčim slobodna i s vjetrom u leđima, kako bi moj život izgledao da sam ostala? Da se nikada nisam preselila u Dansku, trudila biti nešto više zbog sebe i drugih, neka ja koja se poput kameleona prilagođava zakonima, pravilima, sustavima? Pitam se bih li završila jednako buntovna, na granici prihvatljivog, alternativna, čak ekstremna, sve više hrabra dizati vlastiti glas i postavljati neugodna pitanja i glasno izjašnjavati neprihvatljive stavove, postavljati upitnik u slučajevima kada norma postaje normala i kada ono što živi većina diktira standard pojedinaca, kada pravo da budemo svoji postaje nevažna i usputna želja zaglušena jekom svega onoga što nismo mi. Nekada mi se čini da ne poznajem onu sebe od prije, a u isto vrijeme nikada nisam bila bliža onoj koju sam ugušila, ostavila…

danska nakon koronavirusa

Prvo je bilo zatišje – sa svih strana pa tako i moje. A onda više nismo mogli ignorirati glasove koji su postajali sve jači. Prije sada više od mjesec dana sjedila sam na stepenicama središnje gradske knjižnice u Aarhusu i ispijala svoju vruću šalicu bijele kave dok sam s jednim okom promatrala djecu kako se igraju. Mi mame raspravljale smo hoćemo li ići na kreativnu radionicu tog dana i između rasprava o crtanju, igranju i homeschoolingu netko je spomenuo koronu. Ni jedna od nas nije bila zabrinuta i vjerojatno smo naivno vjerovale kako je prava opasnost daleko od nas. Jedna od mojih najboljih prijateljica iz homeschoolinga tri dana prije toga je otputovala za USA, nas je tu nedjelju čekao put u Norvešku.  Nakon završenog dana uz druženje i crtanje akvarela,…

hrana kao sloboda izbora

Prošli tjedan sam na svom Instagram profilu (@mamaanavi ) napisala post o hrani i kontroliranju. Ali kako mislim da jedan post na tu temu nije dovoljan da se dodirnu svi duhovi, raščiste odnosi i otvore tabui, evo me opet. Kako neki znaju već sam prije pisala o procesu deschoolinga i našem novom statusu homeschoolera. Jednoga dana kada na deschooling budem mogla sagledati s odmakom, voljela bih napisati više o svim apektima i procesima koji su mi se što svjesno, što nezapaženo prikrali i dogodili. Ono što me svakodnevno zatekne je koliko je proces deschoolinga nešto što ja kao odrasla osoba, mama i Ivana prolazim u sebi i za sebe. Kada smo krenuli u ovu priču o homeschoolingu mislila sam da će se velika većina toga događati mojoj djeci, a nisam…