poželite li nekada da su vaša djeca drugačija i što to govori o vama?

Danas je jedna od onih nedjelja kada poželim prespavati dan u krevetu. Jedna od onih nedjelja kada imaš ideje i planove i želje i trudiš se svim snagama i na kraju se opet zapitaš gdje je krenulo u krivom smjeru. Mada ja ne vjerujem u pravo i krivo i dopuštam svim emocijama da budu koliko god vremena trebalo, ne sudim dane na loše i dobre, i samo trenutke vidim kao teške, ispunjene, radosne, tmurne, svejedno mi nekada dođe da pobjegnem.

Znate, danas je jedan od onih dana u kojemu ne bih,  da ste me promatrali sa strane, vjerovali da sam ja jedna od onih koje svo svoje vrijeme provodi zajedno sa svojom djecom.

Danas mi ih je naprosto došlo dosta u više navrata bez da su išta posebno bili naporni, pogotovo ne gledajući koliko to inače mogu biti.

Ali ova hladna, kišovita nedjelja za mene je bila kao rođena za stiskanje pod dekicom uz šalicu toplog napitka, sate filmova, kokice, miris svježe ispečenih kolača, tišinu prekinutu kapima koje udaraju u prozore, neometano čitanje knjiga…

Nekada sanjamo dane koje ne možemo dobiti, kao što bi nekada željeli djecu kakvu nemamo.

Možda bi se trebali posramiti, ali ja sam prva koja će dignuti ruku na pitanje: jesam li se tako ikada osjećala? Osjećala da bih voljela da su moja vlastita djeca drugačija, barem u nekim pogledima.

I kao što je ovaj dan donio potvrdu da rad na sebi zahtjeva životni vijek introspekcije, tako mi je u isto vrijeme donio dašak olakšanja što si mogu priznati upravo to: da nije uvijek sve onako kako mi to zamišljamo i kako je za mene najteži dio roditeljstva učiti prihvaćati vlastitu djecu onakvima kakva jesu. Bez iznimke, 100 % prihvaćati to što donose. I ne uspoređivati ih u odnosu jedni na druge niti u odnosu na to kakvi smo mi kao osobe.

U redu, ljudski je u drugima tražiti ono što nam se sviđa. Ali ljudski je priznati da bez obzira koliko nešto želimo, često se moramo odreći iluzija kako bi shvatili da je upravo ono što imamo savršeno takvo kakvo je.

Da je barem manje energičan, da ja barem više otvorena, da barem ima dara za crtanjem, da se barem može sama zadubiti u neku igru, da barem ima više prijatelja, da barem nije toliko ovisna o ekranu, da barem govori 3 jezika, da barem dijeli svoje igračke kao druga djeca u parku, da barem nije tako glasan, kada bi samo voljela knjige, da ga barem zanimaju sportovi, da barem…

Možete li nastaviti niz, možete li sjesti i pitati se koliko puta ste nešto slično pomislili, osjetili duboko u sebi i je li vas zateklo, iznenadilo, pokosilo, rastužilo, frustriralo…?

Jeste li imali hrabrosti ikada se vratiti tom osjećaju povezanom sa činjenicom da biste željeli nešto drugo za svoje dijete – makar to bilo i jedan mali, najsitniji detalj koji bi u djetetu voljeli promijeniti?

Rekla sam suprugu danas u razgovoru oko razumijevanja naše djece da je najlakše biti s osobama koje su nam slične, koje razumijemo, s kojima dijelimo većinu toga, ali biti primoran biti s nekim tko ti u određenim trenutcima stvara neugodu, ili te čak dovede do ludila, je unutarnja borba. S ovim prvima uživaš, ali te oni ne potiču na promjene i rast, ovi drugi te natjeraju da se zapitaš zašto ti dolaze sve te emocije kada si s njima, koji dio sebe prepoznaješ, što ti stvara neugodu, gdje ima prostora za vlastiti rast i promjenu. Njima na koncu zahvaljuješ što su te doveli tu gdje jesi.

Za mene je to bila u najvećoj mjeri naša najstarija kćer. Ovo dvoje mlađih su toliko svoji da s njima znaš na čemu si i prihvaćaš to nekako prirodnije, mada su mi i oni bez sumnje svakodnevni učitelji. S prvom, sve je došlo kroz terete, pitanja, trud i muku. Toliko puta sam se zapitala zašto me trigerira, što to u meni bode svojim reakcijama, riječima, postupcima?

Odgovor nije došao preko noći i često sam, prije nego sam bila u stanju krenuti dalje, morala sjesti sa svojim emocijama, dopustiti im da me razdiru dok ne bih pronašla djeliće svoga unutarnjeg djeteta kojemu je trebalo, najčešće – prihvaćanje.

Zato je za mene to ujedno i najvažniji zadatak: da ih prihvatimo čak i kada nam nisu dragi.

Ja ću prva reći: “Evo me, mene koja bih voljela da vole knjige, čitaju satima stisnuti uz mene, da su samostalni kada meni treba trenutak mira, da su druželjubivi, velikodušni, empatični, da su pametni (životno) i skromni, da vole prirodu i da je paze više od samih sebe i da velikodušno dijele ono čega imaju napretek.” Ali znate što, i onda kada me frustriraju i tjeraju na suze, jednako i kada me nasmijavaju, diraju u srce, ostavljaju u čuđenju ili iscrpljuju, i onda znam da oni nisu ja – i nisu mi dužni biti ništa osim onoga što jesu.

Prihvaćanje je isto dio učenja.

IVANA Full time mama troje djece i unschoolerica koja iduću godinu provodi nomadski. U Danskoj živi već 13 godina. Povremeno piše (https://www.ivanapetersen.dk), uglavnom se trudi živjeti i uživati. Životni moto – vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome, sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.