druga strana medalje: je li Danska idealna zemlja za život?

život u danskoj
pexels.com

Nemojte mi zamjeriti što pišem iz danske perspektive, evo ide mi već trinaesta godina života ovdje. Znam, slijepa sam za mnoge stvari koje se događaju u Hrvatskoj. Znam slijepa sam i za životne prilike zemlje koju sam napustila. No kako Hrvatska često gleda prema Danskoj s jednom vrstom divljenja i želje da dosegne neke danske standarde, možda nije loše demistificirati neke danske fenomene.

Jer naime kada prođeš prvobitan šok preseljenja i kulturološke razlike (da ne pričam o mentalitetu koji vjerojatno nikada u potpunosti neću prožvakati), kada prođeš fazu lude zaljubljenosti i onda neopisivu zahvalnost za sve mogućnosti koje si dobio, shvatiš da postoje i crne strane te realnosti i da niti jedna zemlja niti jedan sustav nije savršen, pa onda počneš kritički gledati na neke naizgled normalne pojave, a onda se taj unutarnji kritičar počne glasno buniti i odjednom je dio tvoje normale da propituješ norme i zašto uistinu postoje običaji, pravila i procedure.

Bio je jednom jedan danski program, u mom slobodnom prijevodu, pod nazivom: “Eto tako je to”, koji se bavio problematikama Danske i Danaca u kojoj stvari funkcioniraju kako se to čini oduvijek jer eto to je tako. I kako se u vrlo rijetkim prilikama Danci bune protiv istoga. Znate, Danci jako vole svoj uređeni sustav u kojem se država naizgled uvijek pobrine za sve. S razlogom, jer sigurnost je jedna velika stavka koja nam je svima bitna, Danci vjeruju da će se uvijek sve riješiti ako vjerujemo sustavu i radimo za njega.

Možda se baš zato rijetko bune na politiku, na zakone, na strahovito visoke poreze i prireze, na kvalitetu škola i odgojnih institucija…

Tako je to eto.

Ali je li sve u Danskoj savršeno ili je i nešto trulo, kao što reče Hamlet?

I koja je to cijena koju plaćamo za sve to silno dobro?

Kritična sam kada moja prava da budem žena, osoba, majka, expat, državljanka neke druge zemlje s trajnom dozvolom boravka, ugrožava neka veća sila zbog kolektivnog dobra.

Pisala sam prije kako mi je bilo strano i teško razdoblje kada sam cure morala poslati u jaslice

Bilo je to s obje kada su imale 11 mjeseci. Nešto na što većina Danaca neće ni trepnuti. Danska je zemlja u Europi s najvećom stopom djece koja se čuvaju u jaslicama i vrtićima (i kod teta čuvalica zvanih “dagpleje”). U Danskoj se vjeruje kako se djeci ponajprije, a onda i svim drugima, čini velika usluga kada ih se pošalje u jaslice. Djeca trebaju drugu djecu, profesionalnu skrb, stimulacije, aktivnosti… “Za dječje dobro” – postao je slogan ili kako se meni čini argument za smiriti grižnju savjesti.

2013. kada sam svoju prvu kćer upisivala u jaslice, nitko nije govorio o drugim opcijama, drugih opcija nije bilo na papiru. Znam da mnogim ženama bude teško ostaviti dijete u početku. Meni nije bilo samo teško početno razdoblje, meni je najteže padala ta grižnja savjesti ne znajući oko čega se točno grizem.

No odgovor je došao mnogo kasnije. 

Ni 2016. kada sam se vraćala na posao i slala drugu kćer u jaslice, nije mi bilo ništa lakše. Dapače, nekako sam još bolnije postala svjesna da je ono što me boli vrijeme koje sam provodila razdvojena od njih, umor nakon posla koji me je sprječavao da budem išta više od robota koji automatski obavlja praktične poslove i jedva čeka da se baci na sofu. Bezbroj sam se puta pitala: zašto sam željela svoju djecu kada s njima provodim minimalno vremena? I bolno me je zapekla istina kada sam pri prebacivanju mlađe kćeri u drugi vrtić, na poklon od jaslica dobila knjigu punu njezinih slika iz tog vremena u kojem je bila čuvana. Svi ti trenutci koje sam propustila od trenutka kada je još bila beba do tada. 

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivana Petersen (@ivanapetersen.dk)

Vrijeme ne mogu vratiti, ali da sam znala tada sigurno bih donijela drugačije odluke.

Moja djeca nikada nisu bila problematična, ali se na njima vidno osjetio stres i umor od boravka u institucijama (pod tim mislim jaslice i vrtići). Strašni su bili periodi bolesti zbog kojih sam morala izostajati s posla bojeći se hoću li imati dovoljno dana da budem s njima kod kuće. Ovdje su rijetke pomoći od strane baka i djedova (jesam li rekla kako Danci jako cijene svoje vrijeme i slobodu?). 

Bilo je svakako, ali onda kada u jednom trenutku postaneš kritičan i zapitaš se može li se drugačije, shvatiš da neki mehanizmi funkcioniraju, a da ih u konačnici uopće ne želiš podržavati.

Danski sustav je uređen tako da se od tebe dobije maksimalna korist.

Za njega je važno da radiš, puno radno vrijeme i iz tog razloga da se majka na posao vrati čim prije može. Nerijetki su slučajevi kada se žene na posao vraćaju i prije isteka porodiljnog (radila sam u jednim jaslicama prije mnogo godina gdje je bila jedna beba od 4 mjeseca). Boli me srce kad se sjetim prizora svih tih beba koje traže ruke, a nitko ih ne prima.

Istraživanja su pokazala kako svako dijete u danskim institucijama ima oko 8 minuta dnevno pažnje i vremena provedenog s odraslom osobom. 8 minuta!!! I onda se navode argumenti kako je to za opće dobro djece, kako djeca koja dolaze iz lošije socijalne situacije kod kuće, imaju priliku napredovati. Kako je to moguće sa 8 minuta dnevne pažnje odgajatelja, nitko ne pita.

Kako bih vam ilustrirala koliko Danska cijeni obitelji u kojoj oba roditelja rade, donijet ću vam izračun koliko jedna obitelj koja se odluči da jedan od roditelja (najčešće majka) ostane s djetetom kod kuće, financijski gubi u odnosu na obitelj gdje oba roditelja rade i djeca se čuvaju izvan kuće – ovo je moj slobodni prijevod izračuna jednog danskog konzulenta iz Centra za političke studije: 

Dvije obitelji, ista primanja

Obje obitelji imaju dvoje djece s jednakom dobnom razlikom između djece. Obje obitelji zarađuju isto kada se gleda na cjelokupna primanja po kućanstvu. Razlika je što obitelj broj 1 ima djecu kod kuće, dakle samo jedan roditelj zarađuje, dok kod obitelji broj 2 oba roditelja rade i djeca se čuvaju u jaslicama od napunjenih 11 mjeseci.

Obje obitelji zarađuju godišnje 650.000 dkk brutto. 

Razlike: Obitelj broj 1 kod koje samo jedan roditelj zarađuje 650.000 dkk plaća nešto što se zove top porez (sva primanja u Dk koja premašuju 544.800 kr godišnje, dodatno se oporezuju za 15% više).

Kod obitelji broj 2 oba roditelja zarađuju 325.000 kr i time plaćaju samo “normalnu” stopu poreza od oko 40%.

Ako žena u obitelji br.1 ostane trudna za vrijeme dok kod kuće čuva prvo dijete, neće imati pravo na porodiljnu naknadu. 

Porodiljna naknada se stječe ako si u radnom odnosu ili sustavu naknade za nezaposlene.

Prva obitelj neće dobiti nikakvu naknadu za čuvanje djece kod kuće, druga obitelj će dobiti oko 15.000 dkk naknade za jaslice koje država isplaćuje za svako dijete koje se čuva van kuće. 

Kada se sve zbroji i oduzme: obitelj br.1 platit će oko 150.000 kr više poreza dok će obitelj broj 2 još k tome “zaraditi” oko 800.000 kr više u smislu naknada (porodiljna i za jaslice/vrtiće).

I zašto o svemu tome pišem? Jer sam umorna od mitova, floskula, loših izlika u dobrobit nekih velikih mašinerija. Umorna sam i od toga da se to često radi u ime prava žena. Nedavno je bio Dan žena i svima nam je bilo važno to pravo da kao žene možemo slobodno izabrati, reći i raditi ono što same želimo.

Radila sam prije s djevojkama i ženama iz kultura i religija u kojima su odgajane kao vlasništvo muškaraca od prvog dana. Znam koliko je teško, neshvatljivo i bolno nama kojima je sloboda dana kao “naravno” pravo, uopće zamisliti da budemo podređene tuđim silama i naređenjima. Ali što kada su ti neki drugi, sustav koji misli da smo njegovo vlasništvo, što kada se probudimo i shvatimo da država svojata djecu koju smo nosili 9 mjeseci pod srcem i koju ćemo čitav život nositi u srcu u vidu ljubavi, brige i pažnje koju ćemo im dati. 

Što kada opće dobro nije toliko dobro da ga kupujemo pod normalno? I možemo li onda reći: dosta, prestanite! Prestanite me tjerati, u ime ravnopravnosti i emancipiranosti, da idem protiv sebe i biram ono što mi nije u cilju. Prestanite mi govoriti kako obrazovanje, karijera i plaća trebaju biti moje pravo, ako nemam pravo prije svega izabrati srcem u ime sebe i svoje djece. Na stranu sve moje kritike, ja znam da postoje žene i majke koje žele suprotno od mene, i zahvalna sam i u ime njih i svih između moje realnosti i moje sušte suprotnosti, da postoji pravo izbora. Stvarno jesam, ne osuđujem ničije izbore i odabire. Samo se ne želim osjećati manje vrijednom, manje ženom, manje pametnom, manje snalažljivom…zbog izbora da ostanem kod kuće, da prije svega budem ja – majka. 

Eto to su samo neka pitanja koja si svakodnevno postavljam u svijetlu priča, spoznaja, iskustava koja sam stekla i još svakodnevno susrećem. Boli me kada političari kroje neke zakone po kojima se djeca automatski upisuju u jaslice po rođenju pa se onda roditelji trebaju pobuniti. Boli me kada je politika usmjerena na useljenike i druge, treće, pete generacije čije blagostanje ne može biti zajamčeno ako im djeca nisu integrirana (ja bih rekla i asimilirana) u srž danskog društva. 

U čemu je problem, pitat će mnogi? Pogotovo oni kojima je danski standard nedostižan san. Razumijem.

Nekada cijena koju plaćamo za sve te povlastice, premašuje dobrobit svih aktera koji su za nju zaslužni.

Ja sam privilegirana da mogu stati sa strane i suditi bez da moram biti dio te igre. Ali cijena, ta cijena koju plaćaju mnogi, po meni je više nego upitna. 

obrnuta matematika ili o tome kako sam drastično smanjila troškove hrane – SUPERMAME

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.