Zapravo bi bolji naslov bio – što mi fali, a što me posebno veseli od kada sam mama. Prije nego se nakostriješe supermame kojima ništa nije teško i majčinstvo im je piece of cake, a takvim mamama se duboko naklanjam na strpljivosti, te istim tim strpljivim mamama koje se ne libe komentirati kakve smo mi to (ne)majke koje kažu – zamislite, da nam je majčinstvo nekada jako teško; prije nego se te supermame nađu prozvanima i pozvanima komentirati, reći ću – ja sam supermama i meni je majčinstvo nekada užasno teško. A sada krenimo s nabrajanjima.
Što ne volim od kada sam mama – ne volim ljeta. Ne volim ljeta od davnina. Točnije, ne volim ljetne vrućine. Te proklete ljetne vrućine koje mi dodatno otežavaju ulogu mame. Dijametralno suprotno tome – ne volim zimu. Bolesti, prehlade i šmrkljavi nosići koji nas sprječavaju u bezbrižnim druženjima s drugom djecom.
Što volim od kada sam mama – volim rana ljetna jutra na plaži. Tim jutrima su me naučila moja djeca. Miris čistog mora, tišina prirode i moja djeca koja su dobre volje jer je prerano da bi bilo drugačije. Volim okus soli na koži mojih malaca. Volim osušenu, slanu i raščupanu kosu mojih malaca. Volim glasan smijeh jer se prskamo, ronimo i pljuckamo more.
Što ne volim od kada sam mama – ne volim odlaske na plažu za koje se pripremam sat i pol vremena. Torbetine natrpane s 5 ručnika, 5 rezervnih kupaćih za svakog člana obitelji, mazanja kremom 10 puta na dan, stavljanja kapa na glavu, dok ih oni uporno skidaju, nošenja šatora – leptirića – kolutova, jer je sve to potrebno kako bih adekvatno zaštitila svoju djecu od jakog sunca na plaži. Ne volim kada napokon dođemo na plažu, a moj trogodišnjak vrišti jer mu je upao kamenčić u šlapicu. Izluđuje me vrištanje.
Što volim od kada sam mama – onih 5 minuta maženja nakon kupanja, umotanih hladnih guza u one iste, najmekše ručnike koji mi opterećuju kralježnicu na putu do plaže, one modre drhtave usnice i smežurane prstiće na rukama i nogama kojima nije dosta kupanja i koji bi “još i još”.
Što ne volim od kada sam mama – kuhati ručak. Jer kuhanje ručka od kada sam mama poprima jedan potpuno drugačiji oblik. Nema spontanosti i isprobavanja novog. A menu sadrži svega 5 jela koja dolaze u obzir. Osim što je oskudan, uspješnost pripreme i objedovanja istog zavisi o smjeru vjetra i slaganju planeta u povoljan položaj, jer jedan dan obožava moj ručak, drugi dan frkće nosom kao da sam mu servirala splaćinu. Uz to, razmišljaj unaprijed i jela za mlađeg, koja se posebno kuhaju na pari kako bi povrće i voće zadržalo važne vitamine.
Što volim od kada sam mama – osmijeh kada se probudi, zaželi za doručak Čokolino, a ja mu to dozvolim. Volim musava usta od čokolade. Volim zalijepljene prstiće od rastopljenih slatkiša. Volim oduševljenje na licu kada otkrije kinder jaje u mojoj torbi.
Što ne volim od kada sam mama – buđenje u 6 30. Buđenje po noći 5 puta. Nasilno buđenje kada mi duša sanja.
Što volim od kada sam mama – volim velike smeđe oči mojih dječaka koji pilje u mene u 6.30 i čekaju da se probudim.
Što mi fali od kada sam mama – moj muž. Spavanje u zajedničkom krevetu – bez djece. Gledanje serije ili filma navečer bez prekidanja 6 puta jer se jedno od djece probudio. Držanje za ruke.
Što volim od kada sam mama – gledati svog muža kakav je otac. Jer on je upravo to – otac. Brižan, skrbi o nama i pomaže. Na svoj, šlampavi način.
Što ne volim od kada sam mama – nemogućnost da ustanem i odem vani. Bilo kad. Jer eto želim.
Što volim od kada sam mama – osjećaj ponosa na svoje dijete kada napreduje. Od prvog okretanja na trbuh, do prve riječi. Do prvog samostalnog piškenja u zahod.
Što ne volim od kada sam mama – odlazak u parkić, iako smo svaki dan u parkiću. To je za mene jedan prostor gdje sam prisiljena razgovarati s drugima i slušati o tome tko je prije progovorio, tko je napredniji i motorički sposobniji. Užasno mi je to odbojno. Išla bih u parkić s radošću da su tamo samo djeca.
Što volim od kada sam mama – igrati se skrivača s djecom. To mi je prilika da se i sama vratim u djetinjstvo ispunjeno vriskom i glasnim smijehom. Želim to i svojoj djeci.
Što mi fali od kada sam mama – uživanje u hrani, umjesto objedovanja poluhladnog ručka/večere nakon što namirim klince.
Sve u svemu, mogla bih nabrajati u nedogled. Što želim reći? Želim reći da je majčinstvo naporno, zahtjeva jako puno truda i strpljenja. Svaka od nas ima beskonačno ljubavi prema svojoj djeci i niti jedna se ne bi mijenjala za onaj život prije djece. A one koje upiru prstom u nas koje iskreno, jasno i glasno kažemo da je nekada prokleto teško, te supermame jednako pokušavaju i trude se, samo im fali malo empatije i razumijevanja prema drugima.

Super napisano! ??