tko voli, nek’ izvoli
Iako inače pišem duhovite tekstove (bar volim misliti da je tako), ovaj nije u tom tonu. Zapravo nije ni blizu. Zabavan je kao ja i moje raspoloženje trenutno, a čitatelje će zasigurno oduševiti kao što djecu oduševe mahune na nedjeljnom ručku.
Ukoliko niste u istom moodu-u i ne želite se zaletiti s čitanjem, evo kratkog rezimea: Ovo je tekst o umoru i kukanju, te hrpi hvalospjeva oko toga kako mi žene najčešće sve radimo same, a bilo kakvu pomoć odbijamo kao poslodavci životopise na natječajima preko veze. Ako si ikada odbila pomoć, a nastavila kukati, onda očigledno kao i ja, imaš sindrom hrvatske majke kraljice- jadnice i patnice.
aj pogodi tko je to, pa ćeš ići na mjesto
Prosječna hrvatska majka kraljica- jadnica i patnica je uglavnom perfekcionist. Voli sve odraditi sama, kao njezina mama i baka, no istovremeno to njima zamjera. Vrlo je organizirana, često umorna, sve priprema školski, a ukućane, obitelj i prijatelje ugošćuje šakom i kapom. Oko iste stvari kuka, naravno uz obavezan naglasak na to da je ona jedina osoba u kući koja nešto sprema. No, ponudiš li joj pomoć uvrijedit će se kao da si joj na vjenčanje obukla bijelo. To što joj se pomoć ponudila nebitno je kao astrološki program u ponoć jer ona sve može sama. Ironija u svemu tome je ta što kraljica majka uopće ne voli spremati.
Bez obzira na tu činjenicu, kod nje je uvijek sve po špagi, te miriši na čisto, kavu i kolače. Nakon obavljenog posla na licu ima onaj blago mješoviti izraz patnje i ponosa. Jer jedina stvar koja je bitnija od obavljenog posla i čistoće je -TKO je taj posao obavio.
Kao jedna moderna djevojka s visokim kriterijima i boemskim duhom, godinama sam se smijala, te kritizirala mamu i baku po pitanju konstantnog spremanja, raspremanja, odbijanja pomoći, kuhanja, pranja i po završetku obaveznog kukanja. To je jedan začarani krug i ciklus koji već desetljećima postoji i traje na našim prostorima, a prisutan je u skoro svakoj drugoj hrvatskoj obitelji. Sudeći po meni- izgleda da je i nasljedan. Pošto ne mogu govoriti u ime ostalih, reći ću vam kako sam ja postala pravo pravcato oličenje iste!? Jednostavno i lako. -Splet velikih mentalitetnih odrednica divnog nam Balkana i (očito) premalog dotoka kisika u mozgu bio je presudan.
black sheep
Kako bih pojasnila o čemu uopće govorim, moram naglasiti da ja dolazim iz veoma strukturirane obitelji. Kod nas se uvijek i oduvijek točno znalo što se od koga, kada i kako očekuje. Donedavno, ja sam iskakala iz šablone, međutim izgleda da se crna ovca u obitelji s vremenom stopila s masom. Kako odrastaš (namjerno izbjegavam riječ stariš), stvari se mijenjaju. Pa tako, kada se radi o domu, obitelji, redu, radu i očekivanjima mogu reći da sam se, bez da sam trepnula i primijetila, pretvorila u gore spomenuti tipičan primjer onoga od čega cijeli život bježim.
kad te sustigne mentalitet
Priča kreće ovako. U posljednje vrijeme hvatam se u koštac sa situacijama koje su (mi) prirodne kao sokovi na razrjeđivanje. Bez obzira na to, iste te situacije obavljaš rutinski i po difoltu jer su ti toliko suptilno nametnute da uopće ne primjećuješ ili ignoriraš činjenicu da si od njih nervozna kao djeca u predugom redu za palačinke.
To su, naime, one situacije gdje ti se određeni dani, jednostavno govoreći, svedu na kuhanje i pranje podova, na pretakanje iz šupljeg u prazno, na kukanje o nestizanju i nemanju vremena za sebe i važne stvari dok paralelno obavljaš sve one nevažne. To su dani kad padaš s nogu od umora, no ne želiš zamarati nikoga, niti davati detaljne upute, pa odradiš sve sama, malo zakukaš i viola! -Za tren si od hrvatske majke kraljice postala društvena jadnica i patnica.
svekr(i)va
Primjer takvog “patničkog” umora dogodio mi se neki dan dok sam radila generalku. Već treću taj tjedan. Naime dolazila mi je svekrva iz Argentine, koja je inače odlična i normalna, ne kritizira i ne traži prašinu po kutevima. No, poznavajući sebe samu izgorjela bih da kuću nisam sredila na način da se i “odred za čistoću” može posramiti. Sve je blistalo, iako bi i samo jedno čišćenje bilo sasvim dovoljno da dom izgleda kao apoteka. Međutim, problem nastaje onog trena kada u glavi dobiješ neku ogromnu želju za tuđom zahvalnošću za posao u koji si se sama upustila, za koji si pomoć odbila, samo kako bi dokazala- što? To da smo, nažalost, mentalitetno i dalje u 19. stoljeću. Kad to shvatiš, postaneš umorna i ljuta, iako si svjesna da u očima trogodišnjeg djeteta ta ljutnja izgleda kao tuga psa Lessija kad odlazi od kuće. Tu dolazimo do ključnog pitanja- Je li umorna mama sretna mama? Ukoliko na to možemo utjecati, naravno da nije. Svaka naša emocija, bilo dobra ili loša, projicira se na dijete. U lošim, ja najčešće samu sebe podsjetim na jednogodišnje dijete koje bi hodalo, a ne može, no ne dopušta da mu itko pomogne, pa vrišti jer kukati ne zna. A u dobrim- uživam i trudim se da ti trenuci nadmaše i zasjene one prve.
je li ponavljanje zaista majka svih znanja?
Zbog Papijevog opisa posla (za one koji ne znaju- Papi je naš tata), ja ljetne i zimske mjesece uglavnom provodim sama s djecom. Pomoć mi se nudi sa svih strana, no pošto sam na porodiljnom nisam ju dosad prihvaćala. Nekad je to iz kurtoazije, nekad iz ponosa, a nekada jednostavno iz ludosti. Činjenica da smo spremne odbiti potrebnu pomoć, te uopće gubiti vrijeme na kukanje i stvari koje ne želimo raditi i ponavljati, samo kako bismo udovoljile drugima i društvenim normama pokazuje da zavrjeđujemo ponosno, najponosnije lupit’ se po čelu i nositi ovu zavidnu titulu hrvatske majke kraljice jadnice i patnice.
s kim si, takav si
Ukoliko ste se u opisu pronašle, nema veze jer kažu da tko prizna pola mu se ‘prašta. Ako ipak niste, sigurna sam da barem jednu HMKJP poznajete. A kako ja, u ovom slučaju ne bih bila još jedna iznimka koja potvrđuje pravilo odlučila sam se posvetiti onom što volim, bez kukanja i objašnjavanja, olabaviti živce i raspored, te smanjiti očekivanja (svoja), a zanemariti tuđa. Vodim se time da čovjek uči dok je živ, a djeca gledajući svoje roditelje. Pa možda ako pripazimo na to, te dotično kukanje ostavimo pticama kukavicama, a od glancanja, umjesto kristala i figurica u vitrini, uglancamo i ispoliramo dječje karaktere, svijet i iduće generacije bit će puno bolje i samosvjesnije.
Fotografija: Unsplash
