udaranje mame i tate iz prve ruke

pexels.com

Da, uz sve pročitane knjige i odslušane seminare, moje dijete mene i dalje gnjavi. Danas smo otišli u šetnju i usput naišli na policijsku patrolu u automobilu parkiranome uz rub ceste. Moj gotovo četverogodišnji bistrić u zadnje vrijeme svoju ljutnju prema meni završi udaranjem. Znam da nije jedini dječak iz „fine familije“ koji stvari rješava lupanjem jer sam nedavno od kolegice koja ima koju godinu starijeg dječaka dobila savjet da kupim boksačku vreću na stalku. Jeftino rješenje za obiteljske probleme. Uz pojašnjenje: „Proći će ti to kroz godinu dvije.“

Ako preživim to dugotrajno dvogodišnje razdoblje kupit ću i sebi boksačku vreću od silnih frustracija nakupljenih u pogledima znanih i neznanih koji vrište: „Moje dijete to ne bi radilo.“

Vratimo se mi današnjoj šetnji. Nakon straha, nevjerice, grljenja, podrške i razgovora došlo je na red i ono zadnje rješenje. Prošlo je par mjeseci moje taktike razgovaranja o tome kako je jako ljut i jedini je rezultat bio njegovo bijesno vrištanje: „Šuti, ne zelim plicati!“ te još jedan udarac nakon toga. Došlo je vrijeme za zastrašivanje! Kako volimo priče i čitamo raznorazne pa i one u kojima je Vuk običan smotani bezveznjak, s njime ga nisam mogla uplašiti. Da sam i pokušala vjerojatno bi mi rekao nešto poput: „Vuk živi u šumi i ne može doći k nama kad su vrata zaključana.“

Ponosna sam na to koliko je pametan pa da vam se makar ovdje pohvalim na tu njegovu osobinu koja dokazuje da ja ipak nisam tako podbacila kao majka. Lijepo sam mu objasnila da će po njega doći policija bude li nastavio tući mamu. Jer policija služi tome da čuva ljude. Bila sam jako ponosna na rješenje koje sam smislila. Nisam policajce okarakterizirala kao zločeste, ali su mu došli kao prijetnja.

Kad smo toga dana izišli iz auta pobjedonosno sam krenula prema policajcima, svome spasu. Došli smo do automobila bijelo-plave boje u kojem su sjedila tri ljubazna policajca. Nakon što su spustili stakla ljubazno sam se nasmiješila. Važno sam ih pitala je li istina da oni čuvaju ljude i da odvedu onoga koji nekoga tuče. Moj je sin samo mudro šutio. Izgledao je kao maleno dobro lane. Policajac je shvatio poantu moga pitanja pa je rekao da policajci ne odvode malenu djecu. Dodao je komentar kako se ne smije plašiti djecu policijom jer u slučaju njihova nestanka oni od policije bježe. Hvala striček policajac na pomoći bijesno sam pomislila. Nisam ja odustala tako lako, treniraju me oni najbolji. Naglas sam zaključila da su policajci dobri i još jednom ih pitala štite li oni ljude od onih koji ih tuku. Ovdje je morao potvrditi.

Vesela sam krenula dalje kad me ovaj moj do sada šutljivi i ozbiljni sin pogleda i kaže: „Baš su smiješni ti policajci, oni su rekli da ne odvode male.“ Sretan je odjurio dalje. Bilo mi je jasno da sam izgubila još jednu bitku sa svojim sinom. Nakon nekog razmišljanja odlučila sam da potpisujem kapitulaciju i trudim se preživjeti do iduće godine. Jasno je tko je u ovom odnosu šef, s obzirom na to da sam se ja posvađala s izjavom da je šiba iz raja došla i prešla na verbalni odgoj.

Tješi me kako je sve to samo jedna faza i da me vjerojatno čeka neka iduća još gora taman iza ugla.

U konačnici, jednom sam davno pročitala da se problemi riješe sami od sebe čim ih prestanemo silovito pokušavati riješiti i prebacimo svoj fokus na neki novi. Možda umjesto problema mogu početi razmišljati o tome na koji prestižni fakultet ću svog sina upisati.

PS. Nedavno smo proslavili četvrti rođendan i moram priznati da je udaranje postalo rijetka iznimka. Preživjela sam i dobila inspiraciju za nove priče na Fora priča pričaonicama.

DANIJELA Mama, učiteljica, kolumnistica, voditeljica projekta tješilice za bebe Bezabu i projekta Fora priča.