pravo da budem ja

pexels.com

Pitam se nekada dok trčim slobodna i s vjetrom u leđima, kako bi moj život izgledao da sam ostala? Da se nikada nisam preselila u Dansku, trudila biti nešto više zbog sebe i drugih, neka ja koja se poput kameleona prilagođava zakonima, pravilima, sustavima?

Pitam se bih li završila jednako buntovna, na granici prihvatljivog, alternativna, čak ekstremna, sve više hrabra dizati vlastiti glas i postavljati neugodna pitanja i glasno izjašnjavati neprihvatljive stavove, postavljati upitnik u slučajevima kada norma postaje normala i kada ono što živi većina diktira standard pojedinaca, kada pravo da budemo svoji postaje nevažna i usputna želja zaglušena jekom svega onoga što nismo mi.

Nekada mi se čini da ne poznajem onu sebe od prije, a u isto vrijeme nikada nisam bila bliža onoj koju sam ugušila, ostavila i zaboravila zbog tuđih ambicija, snova i planova. 

U procesu traženja sebe, usred vrtloga u koji me je taj isti bacio, osjećam se beskrajno daleko od luke iz koje sam isplovila i jednako tako neopisivo udaljeno od obala, cilja prema kojem sa krenula.

I sada znam da proces traženja jest cilj bivanja, ne dostići ali tražiti, biti a ne raditi na tome da se bude. Ja jesam ova ja koju želim da se vidi, čuje i poštuje: za ono u što vjerujem, za ono što stvaram, za ono što dajem i sanjam i postavljam pred sebe i za sebe.

I onda u isto vrijeme za njih. Moju djecu, u koju tako beskrajno vjerujem, dati im pravo da budu oni kakvi jesu. I zato stavljam slobodu, autonomiju, integritet i poštovanje istog na najvažnije mjesto.

Moja djeca su svoja. Ne pripadaju nikome i mogu biti što god žele za sebe, ne za druge a najmanje za mene.

Jednom sam im možda u zabludi i manjku spoznaja vezala krila da ih obuzdam, da ih ne izgubim prerano nespremna ostati ja sama. Ali danas, sa ovom spoznajom da ih ne mogu izgubiti dajući im slobodu da rastu i razvijaju se i lete kamo god ih snovi vodili, imam mir biti im podrška, pomoć i svjetlo baš onda kada ga sami budu tražili.

I kada ih danas gledam, tako svoje, različite i slobodne, gotovo da im zavidim.

Ponekada kada gledam svoju divlju, neustrašivu i neukrotivu kćer, raščupane kose, obraza opaljenih od sunca i crnih bosonogih stopala prekrivenih blatom, sa onim nekim neobuzdanim sjajem u očima, dok se penje u još više do najviših krošnji drveća, postavljam si pitanje odakle je došla, kamo ide i kuda mene vodi na svome putu. U zvijezdama, u očima svoje prvorođene, tražim iste zvijezde koje sam sama skidala sanjajući djetinje snove. I prisjećam se onog ljeta kada sam ronila od jutra do mraka u dubinama Jadrana pronalazeći nove školjke, ježeve, boje i oblike i premorena svake večeri padala u nemiran san prožet uzbuđenjem i željom da što prije svane jutro pa krenem ispočetka.

To sam cijelo ljeto sanjala biti riba, slobodna, beztežinska, samo svoja.

Sanjaju li i moja djeca snove satkane iz nebrojenih mogućnosti koje im daje ovaj život? Znaju li da je i sutra jednako novi, beskrajno dugačak dan u kojem mogu baš sve što požele? 

I tako ispočetka.

Svaki dan.

Sloboda koju nam je dao ovaj stil života, ovaj izbor da živimo na margini dopuštenog, ova zemlja u kojoj je sve naoko moguće, a tako malo se tolerira, ona je ono što je najveća nagrada i privilegij.

I kada nas pitaju zašto ne posao, zašto ne škola, zašto unschooling? Zato jer želimo njim dati pravo da budu upravo to što jesu. Ništa više. Ništa manje.

I onda kada se zapitam bi li to isto bilo moguće da sam ostala u Hrvatskoj, dio mene vjeruje da bi, a dio tvrdoglavo ne želi ni zamisliti kako.

Ali za svaki dan što više učim voljeti sebe, cijelu sebe baš onakvu kakva jesam, sa svim pogreškama koje radim, sa svim nedostižnim planovima koje nikada neću ostvariti, sa svim trenutcima slabosti ali onim nepobitnim snagama i vrijednostima utkanim u srž mene, znam isto tako da smo svi vrijedni imati pravo živjeti kako sami izaberemo.

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.