maja marić: blog mi nije dovoljan, želim i mogu više

Maju Marić našim vjernim čitateljicama nije potrebno previše predstavljati. Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Bori se protiv predrasuda od kada zna za sebe, prečesto i nesvjesno tako da je već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor njeno su oružje. Maja je naša omiljena blogerica i jedna od onih čije tekstove nestrpljivo očekujemo. Na svom Instagram profilu danas broji nešto više od 11.000 pratitelja, a odnedavno je odlučila zaploviti i vlogerskim vodama. Majin nas je YouTube kanal zaista iznenadio i probudio znatiželju pa smo odlučile porazgovarati upravo o tome.

Zašto si otvorila YouTube kanal?

Jednostavan razlog bi bio: jer nisam imala vremena za pisanje. Snimanje videa nešto je što radimo svi zajedno i ne zahtijeva osamu. Kompliciraniji razlog bi bio: imala sam osjećaj da pisanje više nije dovoljno da se izrazim. U pisanju sam jako introvertna, puno se samoanaliziram, treba mi samoća i često zapadam u mračna raspoloženja. Ali to je samo jedan segment mene, moje osobnosti. I činio mi se nedovoljan. Također, puno mladih autora je pronašlo svoj glas, što na blogovima, što na Instagramu i imala sam osjećaj da nema potrebe da se trpam. Kad imam nešto za reći, kažem to. Ali ne forsiram. S druge strane, moja Morana se obožava snimati, voli gledati par YouTubera i pomalo me krenula nagovarati da i mi pokušamo. A pošto, kao i svaka majka, imam tone video materijala vlastite djece koji samo zauzima prostor na discovima, bez da ih ikad itko gleda, pomislila sam da barem uobličim našu svakodnevicu u video. Pa ako netko gleda, super, ako ne, briga me, ostat će nama! A onda se još poklopila i najava da poslije porodiljnog trebam raditi na video sadržaju na poslu pa sam krenula montirati da naučim. Tako da je kombinacija svega utjecala na to da probam.
Negdje u procesu sam se toliko zaljubila u sve to da mi je iskreno žao što nisam krenula ranije.

Koliko uspješno možeš voditi i blog i YouTube kanal, pored dvoje djece?

Pa ja, evo, ne znam koliko uspješno mogu voditi bilo što uz dvoje djece! Šalu na stranu, zapravo u trenucima u kojima nemam vremena, YouTube mi je puno lakše izvediv od pisanja. Kao i svaka mama, ni sama ne znam više odakle točno izvlačim te minute viška u danu, ali evo sada, kad sam se vratila i na posao, rado potrošim vrijeme u tramvaju na nešto korisno. San, također, uvijek pati, ali prihvatila sam to da sam kreativac koji bez takve vrste rada doslovno ne može živjeti. Ako ne kanaliziram sve što mislim i osjećam na taj način, nakon nekog vremena imam osjećaj da se utapam. Ne znam čini li me to ludom ili romantikom, ali ja zaista vjerujem da je to moj doprinos svijetu, i kao takav, zaslužuje da pronađem način da se izrazim. Nekad nauštrb svoje urođene lijenosti.

Kako Morana reagira na snimanje?

Kao što rekoh, ona je oduševljena. Da se nju pita, imali bi paralelno još jedan kanal na engleskom, ali mislim da nitko nije zaslužio da mora slušati moj russian english tako da ćemo za sada poštedjeti slučajne namjernike tog fijaska.

Kao jedna od prvih blogerica na hrvatskoj sceni, što bi rekla koliko se pažnje danas daje kvaliteti fotki/teksta, koliko se opterećujemo brojem like-ova u usporedbi s blogerskim počecima prije 5 godina?

Nisam ni znala da sam bila među prvima! Sad se osjećam važno! Meni kao starom blogeru nikad nije prestalo biti žao što je opis ispod slike zamijenio blog post. Jasno je meni da ljudi sve konzumiraju sve brže i da “nitko nema vremena za dugačak tekst”, ali mislim da je to šteta. Jer neke stvari zahtijevaju razradu, neke stvari zahtijevaju više od par redaka. Ja jesam vizualan tip (iako tragično nemam žicu za fotografiju) tako da i sada na blogu jako pazim da mi sve vizualno odgovara, da su slike profesionalne i (meni) lijepe, da se ne ponavljaju i slično. Ali i dalje odbijam prihvatiti to da je netko bloger bez bloga (čitaj: ima dobre slike i ubaci koji caption ispod koji obavezno završava pitanjem), jednako kao što netko s dobrim filterima nije fotograf. Instagram nam je omogućio da tim prokletim lajkovima vidimo donekle reakciju, ali u isto vrijeme to znači tako malo toga. Ja ne znam što se zapravo skriva iza lajka – je li moj tekst pročitan, kako je shvaćen, je li udaren lajk iz pristojnosti ili uz podsmjeh. Ali takvo je stanje i to treba prihvatiti. Pokušavam like-ove doživljavati kao obavijest da je poruka viđena. A dalje živi svoj život.

Misliš li da broj like-ova ispod fotografije nužno znači da je određeni sadržaj kvalitetniji?

Taj teritorij s lajkovima je vrlo sklizak teritorij. To te tako povuče jer čovjek ne može ne vidjeti broj. Pa se uspoređuješ i ocjenjuješ. Ali to je totalno krivo. Ali totalno!! Od algoritma koji s vama radi što želi, velike konkurencije u sličnom sadržaju, darivanja koja pumpaju broj i dovode vam ljude koji možda ni ne trebaju biti tu, do klika koji međusobno gura jednu drugu.
Druga ‘opasna’ stvar Instagrama je da s vremenom upadnete u taj krug istih ljudi i, koliko je to nekad super, toliko vam napravi mini kozmos, paralelan svemir s ‘bitnim ljudima i važnim pitanjima’ koji nije uvijek realan.

Kakav sadržaj na Instagramu i YouTube-u ti pratiš?

Zapravo moram priznati da sam skroz nova u tom YouTube svijetu. Zapravo i nisam previše gledala dok nisam počela snimati. Ali oduševljavaju me family vlogeri, s posebnim naglaskom na putovanja i taj nekakav lifestyle koji je moderan, drugačiji, socijalno pozitivan, možda čak i woke. Bježim od velikih i materijalističkih profila, nisam tip od šminke i haul-ova (osim dječjih), ne volim reklamu koja je skrivena i netransparentna i slično.
Što se instagrama tiče, pokušavam imati što raznolikiji feed mogući. Od tetoviranih modela, preko crnih umjetnica, zanimljivih interijera, kolegica mama, do frontmena metal bendova i berlinskih hipstera. E da, i konja. Obožavam islandske konje, ne znam šta da vam velim.

Koliko je vremena potrebno za snimanje i objavu jednog vloga?

Ovisi. Kad snimam “Na kavi s Majom”, snimim sve odjednom i samo snimanje traje onoliko koliko traje video +/- 15 minuta dok postavim kameru i napravim si kavu. Tu je i montaža minimalna. Kad su vlogovi u pitanju, tu je jako teško ocijeniti radne sate. Snimam kako idemo, ništa nije iscenirano, ali montaža traje satima. Tako da imamo dane snimanja i sate produciranja, recimo. S tim da ja još nisam ni blizu onog snimanja koje imam u planu za, nadam se, par mjeseci. Jer kažem, toliko me oduševio ovaj medij da želim naučiti puno, i dati natrag još i više.

Misliš li da možeš svojim pratiteljima dati jednako kvalitetan sadržaj putem YouTube-a kao što si dijelila svojim tekstovima?

Ja vjerujem da im dajem drugačiji sadržaj. Imam osjećaj da se dio mojih pratitelja ‘razočarao’ kad sam manje pisala, a počela snimati. Ono kao “kud se ti sad tu trpaš kad ti tu nije mjesto?!” I Moram priznati da me to malo zaboljelo. Ali sam shvatila da različiti ljudi traže različit sadržaj, a ja se ne mogu, i neću, ispričavati zato što nisam ‘samo jedna stvar’. Pa čak i da jesam dobra u tome, to ne znači da ne smijem imati potrebu rasti.
Moji tekstovi su skroz drugi film od mojih videa. Moji tekstovi su izražaj onog što mislim i osjećam. Moji videi su izraz onog kako živimo, kakva nam je obiteljska dinamika, što volimo, gdje idemo, kako se zabavljamo.
Može se desiti da isti dan snimim najveseliji video ikad i onda, u ponoć napišem totalno depresivan tekst.
Svi mi imamo više slojeva i zato vjerujem da možemo raditi više stvari odjednom.

Privlači li te više video sadržaj drugih utjecajnika ili i dalje više voliš pročitati dobar tekst?

Ne znam odgovoriti na to pitanje. To je kao da vas netko pita volite li više vježbati ili ići na more na godišnji. Za mene su to dvije skroz različite kategorije. Dobar tekst ću obožavati uvijek, a video mi pruža skroz drugačiju vrstu informacija. Recimo to ovako, moja djeca i ja volimo vidjeti kako je to plivati s kitovima uz Bucket list family ili doručkovat sa žirafama. Volimo saznati kako se to zimuje u Kanadi, kako je Slavica de Jong proslavila Bellin rodjendan, što ima novo u Margaritinom stanu ili zašto je Tajland najdraža lokacija Iz Harris.
Što i dalje ne znači da ja, sama, nemam pretplatu na New Yorker i, uz sve blogove i portale koje čitam, i dalje mjesečno trošim ozbiljnu svotu na časopise i knjige. Čemu biti isključiv? Ako snimate story s ginom na plaži, to ne znači da nakon njega ne uzmete natrag knjigu u krilo i nastavite gdje ste stali.

Za kraj nam reci, tko je Maja Marić i koliko si se promijenila od početka bloganja?

Maja Marić je sazrela. Baš sam jako puno odrasla u tih pet godina. Otpustila puno negativnog i iskristalizirala što želim biti kad odrastem. Opekla sam se par puta, naučila puno o ljudima i upoznala neke posebne žene. Koje bez bloga ne bih. Na kraju krajeva – ni posao ne bih imala da nije bilo bloga!

Naučila sam ne uzimati, ni sebe ni druge, previše ozbiljno. I stalno sam rasla. Ne samo u širinu, hehe. Shvatila sam da zaista, ako stagniram, nigdje ne idem. A kad sam na mjestu, kreće dosada, kreće uspoređivanje i nezadovoljstvo. Dok grabim naprijed, samo tamo gledam i to me raduje. Nisam ja još uvijek gotova s blogom. Vjerojatno neću biti još dugo vremena. Ali sam si priznala da mi to nije dovoljno – da želim i mogu više, pa sam pokušala. Samo sam nevjerojatno zahvalna što je moja obitelj ušla u cijeli proces sa mnom. A radim li nešto kvalitetno? Vrijeme će pokazati.

Pretplatite se na Majin i Moranin kanal ovdje.