Inkluzivne odgojno-obrazovne skupine danas su nešto uobičajeno. Ako si mama koja je dobila informaciju kako u njezinu grupu ide i dijete s nekom posebnom potrebom, posebice mentalnom, sigurno si imala sto pitanja.
Najčešća pitanja mama jesu „Kako objasniti svom djetetu, a da može razumjeti?“ ili „Kako da objasnim svom djetetu zašto ga dijete s posebnim potrebama tuče/grize?“.
Kao prvo, odmah moram reći da se ne treba zabrinjavati jer odgajatelji ovdje imaju najvažniju ulogu. Oni su ti koji razgovaraju s djecom o tome kako smo svi različiti i kako neki ljudi imaju neke posebne potrebe i karakteristike. Također, mogu pronaći slikovnice u kojima su fotografije djece s posebnim potrebama koje su vidljive. To može biti dijete u invalidskim kolicima, dijete s protezom, dijete s cerebralnom paralizom, dijete s Down sindromom i slično. Također, u skladu s dobi (dakle kasnijoj) djetetu se može objasniti kako neki ljudi, iako se na vani ne vidi, funkcioniraju drugačije. Dakle, sve je to uloga odgajatelja. Ako vaše dijete ima u skupini dijete s posebnim potrebama, porazgovarajte s njima o tome što su prolazili s djecom tako da znate što i vi možete učiniti.
Uloga roditelja je da s djetetom na isti način razgovara o djeci/ljudima koji imaju posebne potrebe i o različitostima. Što se ranije s djecom razgovara o ljudima s posebnim potrebama i što imaju više iskustva s djecom s posebnim potrebama u ranoj dobi, to su oni kasnije u životu senzibilniji prema takvim ljudima. Ukoliko je dijete s određenim posebnim potrebama u skupini fizički agresivnije prema vašem djetetu, dobro je da vi kao roditelj razradite taj događaj sa svojim djetetom u skladu s dobi. Tako ćemo djetetu od dvije godine reći kako primjerice, dječak x tada nije znao drukčije, zato ga je ugrizao. Dakle: „On nije znao drukčije. Ti možeš reći stop, možeš se maknuti ili možeš potražiti pomoć odgajateljice“.
Uvijek je dobro razgovarati s djetetom o nekim njima teškim trenucima, kako su se osjećali, što su napravili, što se dogodilo i na taj način što više razraditi događaj.
Osim toga možemo potaknuti naše dijete prosocijalnom ponašanju i pričati o tome kako ono može pomoći tom djetetu i na koji način (također prilagodimo dobi). Djeca jako vole biti u ulozi pomagača. Osjećaju se korisno, vrijedno, važno i dio zajednice.
Jednako postupamo i kad nam bilo koje drugo dijete udari ili ugrize dijete. Dakle dijete „napadač“ zbilja u tom trenutku nije znalo drukčije. Na nama je da to kažemo djetetu i predložimo mu načine na koje se može obraniti. A to su uvijek – postavljanje granice (reci stop), makni se, potraži pomoć. Vrlo je slično i kod malo starije djece samo što njima možemo ići u više detalja pa reći kako to dijete ima autizam ili nešto drugo i koje su karakteristike tog stanja. Također možemo detaljnije razgovarati sa svojim djetetom na koji način može pristupiti djetetu s tom određenom posebnom potrebom, što takvo dijete voli, kako mu može pomoći i slično.
Ukoliko se s nekim djetetom fizički obračuni događaju učestalije onda razgovaramo s odgajateljima, a oni, kao i stručni tim, trebaju razgovarati s roditeljima tog djeteta te dogovoriti određene daljnje akcije. Moramo znati da je fizičko kažnjavanje vrlo prisutno i kod djece tipičnog razvoja, a ne samo kod djece s posebnim potrebama.
Imati dijete s posebnim potrebama u skupini našeg djeteta je zapravo blagoslov za naše dijete. To je idealna prilika da se naše dijete uči empatiji i pomaganju.
o autoru:
Tanja Hrvatin Šimičić
“Ja sam Tanja, majka, supruga, magistrica Ranog i predškolskog odgoja te trener za roditeljstvo i osobni razvoj. Zaljubljenica u napredak, promjene, psihologiju i rad s ljudima. Moja je misija olakšati roditeljima proces roditeljstva i omogućiti djeci kvalitetnije i sretnije djetinjstvo.”
