Digitalni detox je nešto najbolje što mi se dogodilo prošle godine.
Moje ime je Nataša i upravo sam prošla odvikavanje od društvenih mreža. 4 mjeseca bez Instagrama i Facebooka, a prvi mjesec i bez YouTube aplikacije. Mnogo toga se dogodilo nakon što sam naprasno zaključila da ću izbaciti sve suvišno iz svog života. Sjećam se točno momenta i datuma 4.11.2020. kad sam shvatila da je treći dan zaredom zazvonio alarm upozorenja o tome da je Instagram korišten preko 60min dnevno. A ja sam tad morala sama brinuti o svim dnevnim potrebama četverogodišnjaka, dvogodišnjaka i muža koji je bio bolestan i pozitivan na Covid-19. Svi smo kroz period 2020. prošli razne varijante izolacija, pozitivnih ili negativnih testiranja, kućnih pritvora, razočaranja i s vječnim pitanjem „Hoće li se stvari ikada vratiti na staro?“.
Stvari se nikada neće vratiti na staro. Tih dana sam bježala u virtualni svijet, jer sam osjećala veliku nemoć i strah od gubitka kontrole nad svojim životom. Vidjela sam da se i druge mame gube u svemu novome što nas je zateklo gotovo jednako kao i ja, ali to me uopće nije tješilo. Onda sam pročitala jedan citat i on mi se urezao: (prenosim original na engleskom jeziku)
„It has to be NEW YOU in the NEW NOW!“
Mjeseci su prolazili, pandemiji kraja nije bilo, bliski članovi obitelji su se razboljeli i borili se za život i znala sam da moram izgraditi otpornost na sve. Slušala sam podcast o tome kako izgraditi emocionalnu elastičnost i otpornost kod djece, a onda shvatila da ja to uopće nemam i da bih najradije većinu tih dana studenog samo sjela na pod i plakala. Kažu da će 2021. godina biti kolektivna godina učenja otpornosti. Kako biti zadovoljan u svijetu koji izgleda kao da se ruši, slobodan od svih suvišnih stvari koje nam kradu vrijeme i odvlače pažnju od vlastitog života i ljudi koji su nam pod krovom.
Sve vrste ovisnosti su jednako loše i štetne za naše biće. Sve svoje ovisnosti trebamo prepoznati i na vrijeme liječiti. Jer, u konačnici, jedino što je važno na ovom svijetu je naše zdravlje, ali ne samo fizičko, nego cjelokupna dobrobit našeg bića („well being“). I tako sam odlučila tog dana samo nestati iz virtualnog života. Da vidim što će se dogoditi.
Što se dogodilo?
- Početna anksioznost: Osjećaj da ne znam što se događa s drugim ljudima me malo činio nervoznom. Osjećala sam povezanost s „mojim“ društvom kroz mreže, pogotovo u svijetu koji je zabranjivao fizički kontakt. Kada sam to ukinula, počela sam se pitati koliko će tih virtualnih ljudi primijetiti da mene nema. Što ako stvarno nitko ni ne pošalje poruku kako sam? Tu sam detektirala svoj poremećaj, a to je potreba za potvrdom svoje vrijednosti izvana! A kad ti ne treba potvrda izvana, i živiš ono što jesi kad te nitko ne gleda, tek tad znaš koliko vrijediš i jesi li na dobrom putu svog života.
- Produktivnost se udvostručuje: kad se sjetim koliko sam puta tih prvih dana pogledavala prema telefonu očekujući neke notifikacije…da bih za 10 sekundi shvatila da ništa neće ni doći. Pomislila bih sto puta da malo uzmem telefon i stisnem ikonicu, ali sve je bilo deinstalirano, pa bi samo slušala glazbu. Odjednom sam sve stizala, svi kućanski poslovi su bili obavljeni, obroci isplanirani i skuhani na vrijeme (prije nego gladni dvogodišnjak padne u tantrume). Imala sam vremena i za vježbanje i za meditaciju i navečer kad bi muž i ja sjeli na kauč, nisam ni pomišljala uzeti mobitel, a bila sam i ponosna na sebe, jer je sve što zacrtam bilo gotovo i uspješno obavljeno.
- Kreativnost se povećava: Osim na društvenim mrežama previše vremena sam provodila i na Youtube videima. I to sam deinstalirala i odjednom sam opet čula svoje misli, padale su mi na pamet razne ideje u vrijeme kad bi inače slušala pasivno nečiji tuđi video i njihova razmišljanja. A realno…što će nam tuđa mišljenja!?
- Manje stresa: Potreba da budem stalno upućena u to što se događa na mom newsfeedu je utjecala na manjak fokusa na svakodnevne stvari koje su se događale i koje su mi postajale izvor stresa. Kad sam odlučila da me ne zanima ništa osim vlastite obitelji, mnoge stvari su se počele rješavati. Dan je bio odjednom bio divan i bez ikakve potrebe da podijelim išta s drugima.
- Samouvjerenost i samopouzdanje raste: Nema uspoređivanja s drugima niti razmišljam o tuđim problemima na koje ne mogu utjecati. Nitko mi uživo nikad nije prišao i rekao „vidi kako su moja obitelj, kuća, djeca i posao savršeni!“, a sa postova Instagrama zvuči kao da se viče upravo to. Nikad nisam više naučila o sebi nego u ova 4 mjeseca.
- Bolje spavam. Nema listanja feed-a prije spavanja niti me algoritam zatrpava s još informacija koje želim čitati.
- Stvarne interakcije uživo postanu još uzbudljivije. Primijetila sam elan, sreću i dublje zanimanje za osobu koja je ispred mene. Shvatila sam i da vrlo malo ljudi dijeli svoju istinu na van i zapravo sam stekla puno bolji stvarni „osjećaj za ljude“. Osjećam jaču empatiju i razvila sam puno bolju emocionalnu inteligenciju. Kada bi se sjetila neke osobe jednostavno bi ju nazvala i po glasu i tonu razgovora bih znala puno više nego iz IG storyja.
Digitalni detox je nešto najbolje što mi se dogodilo prošle godine jer me naučio da svjesno počnem promišljati što su društvene mreže i zašto se koriste.
Koriste se za reklamu i utjecanje na šire društvene tokove. Moramo postati svjesni da ulaskom u aplikaciju postajemo samo predmet marketinga, što nije štetno samo po sebi, jer i ja sam na taj način saznala za mnoge proizvode i ljude koji su mi pomogli u rješavanju nekih konkretnih problema. Ali, tek kada pristupimo toj mreži znajući da ju bez ikakvog problema možemo odbaciti i da se naš svijet neće srušiti ako sutra nestane struje i interneta, tada postajemo slobodni i sposobni koristiti tu platformu na način da mi koristimo nju, a ne ona nas.
Fotografije: unsplash.com; pexels.com
instagram kao kolaž života – SUPERMAME
