Društvene mreže su nam postale sastavni dio života, htjeli mi to ili ne. Sama sam se našla sto puta kako samo skrolam po njima, a nešto što sam htjela obaviti ne stignem jer sam zaglibila u bespućima interneta. Ali ako nešto postane problem, treba vremena da se to kao problem detektira, i treba onda volja da se to i riješi. Iskreno, ova pandemija me dovela do toga da previše konzumiram Internet, jer smo za sva druženja bili dosta zakinuti. Pa mi je to, kao, postao i oblik socijalizacije. Ali onda sam shvatila da moram presjeći i staviti stvari na svoje mjesto. Toliko je toga što želim napraviti, a odgađam jer ne stignem. Pa sam odlučila drugačije provoditi vrijeme koje ionako odvojim na Internet bespuća.
Otkrila sam neke mame blogerice koje pišu o stvarima o kojima i sama razmišljam, a nekako se ne usudim na glas ih izgovarati.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
I to je nešto što smatram itekako pozitivnom stranom društvenih mreža, blogova, i općenito Internet komunikacije. Ljudi su počeli otvoreno komunicirati mnoge stvari o kojima se jednostavno ne govori. Pa kad nemaš živaca za svoje predivno, ali nemoguće dijete, nemajka si ako to kažeš. Pa ne govoriš o tome. Pa te stišće u prsima, osjećaš se loše, misliš da se ne trudiš i ne daješ dovoljno.
A zapravo osjećaš ono što i mnoge druge žene, ali nitko o tome ne govori pa ne smiješ ni ti.
Supermame su jedne od onih koje progovaraju o tabuima, koje ruše stereotipe, i jasno i glasnu kažu – neka pati koga smeta, ja ću govoriti o onome o čemu ja imam potrebu govoriti! A ne o onom o čemu netko drugi misli da bih trebala! Bez obzira hoću li naići na odobravanje ili osudu. Tu smo se Sonja i ja našle na istoj valnoj liniji, i davno dogovorile da ću pisati i za njih ponekad. Ali nikako da se uhvatim sama sa sobom.
I zapravo mi je baš taj moment gdje žene jedva čekaju drugu ženu nokautirati, bio okidač da ipak sjednem, i natipkam koji redak.
Koristim ja mozak, i promišljam mnogo toga što radim. Ali, oni koji me poznaju, znaju da nisam kao osoba promišljena. Impulzivna sam, uvijek idem srcem pa onda glavom, ne marim što će selo reći. Više ne.
Tako se dogodilo i s društvenim mrežama. Počela sam progovarati o stvarima koje mene muče, vesele, rastužuju, bacaju u očaj, dižu u nebo… Bez puno promišljanja. Mislila sam u nekim trenutcima i za neke stvari – u redu, postoji sigurno šansa da doživim linč. Ali shvatila sam da je puno više onih koji i sami misle i osjećaju isto, ali se ne usude naglas to izgovarati. I nekako dobivajući natrag povratnu informaciju, osjetila sam tu slobodu i taj gušt, posebno razbijanja tabua.
Osjećala sam da ne činim dobro samo sebi, nego potičem i druge da čine isto, i ljudi se osjećaju dobro kada to učine. Stvorilo se pravo malo pleme istomišljenika.
Ali zašto bi stalo na tome? Uredno se dogodi da komentare ostave i tužni ljudi koji očigledno nemaju vlastiti život, pa je tu prokleti višak vremena. Što drugo bi moglo biti razlog da ideš po profilima koji te ne zanimaju, koji su ti glupi, i da ostavljaš ružne uvredljive komentare? A tek uvredljive poruke koje mi znaju doći. Mahom ih pišu žene. Srećom sam postala operirana od toga, i više me takve stvari ne dotiču. Sveti blok.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Samo ne mogu da se ne pitam tko su ti ljudi? Jesu tu među nama, je li to netko koga srećem u vrtiću, pred školom? Što je tako tužno i ružno u ljudima da rade takve stvari? I čime se bave oni koji imaju toliko vremena da čak i one koje ne podnose idu pratiti, samo kako bi pisali salve uvreda, umjesto da na primjer sjednu na sunce popiti kavu.
Ne znam. Ali, ako je razlog pet minuta slave, evo im je i tu. Posvećujem njima ovu kolumnu. Sa željom da si nađu nešto što ih veseli i tome se posvete, na to troše vrijeme! Radije nego na mene, ako sam im već tako naporna s mojim temama majčinstva i autizma. Budući da ne namjeravam prestati pisati o majčinstvu, usponima i padovima u istom, šovinizmu, školskom sustavu, a bome niti o autizmu. O, o tome sam tek počela. I tome ću sigurno posvetiti jednu kolumnu.
Nitko prema ženama ne može biti tako zao i okrutan kao žene. Ali nitko ženi ne može niti čuvati leđa i biti podrška kao žena. Samo treba naći onu pravu.
A ja sam sretna da smo se Supermame i ja prepoznale.
Proljeće, sunce, kiss, peace, love,
#zenamajkaglumica
