biti roditelj djeteta s Downovim sindromom je nešto posebno!

Biti roditelj djeteta s Downovim sindromom

21.3. obilježava se Svjetski dan osoba s Downovim sindromom.

Luka je petogodišnji dječak s kromosom viška, a njegov tata Marinko otkrio nam je s kakvim se izazovima susreo otkad se Luka rodio i na koji mu je način rođenje sina promijenilo život.

Kako si se osjećao kad si prvi put ugledao Luku?

Osjećao sam mir i veliki strah u isto vrijeme. Mir jer je nekako djelovao skroz umirujuće na mene, a strah zbog toga hoću li se znati brinuti o njemu i biti dobar otac.

Koja ti je bila najizazovnija faza u Lukinom odrastanju dosad?

Definitivno dok nije prohodao. Trebalo mu je jako dugo i mislio sam da do 7. godine neće prohodati, ali me je opet iznenadio i to kako obično biva preko noći.

Kako bi Luka opisao svog tatu?

Smiješan, blesav, razigran.

Kako bi ti opisao Luku u 3 riječi?

Tvrdoglav, ziheraš, LJUBAV.

Kako Luka najradije provodi vrijeme s tatom?

Sreća je u zraku kad igramo košarku i nogomet u stanu (padaju mamine vaze i slike), a mi umiremo od smijeha. Sreća je kad upalimo usisavač i naganjamo se po stanu da jednog drugog usišemo. Sreća je kada pojedemo pizzu i čokoladu, a mami kažemo da smo pojeli sataraš i voće. Sreća je kada me rasturi u igrici, a posebno voli tenis i mačevanje. Sreća je kad raspalimo Dubiozu na najjače i skačemo do besvijesti.

Sjećaš li se trenutka kad si bio posebno ponosan na Luku?

Njegov odlazak u vrtić. Nije bilo drame i suza, jednostavno je otvorio vrata, okrenuo se prema meni, mahnuo i rekao “ajde bok, vidimo se”.

Kakav je Luka kao veliki brat?

Mislim kao i sva starija braća, treba pokazati da je stariji i jači, ali je i jako vezan za seku i mora biti u njezinoj blizini.

Što želiš naučiti svog sina?

Želim ga naučiti da život nije bajka i da na svijetu postoje i ljudi kojima neće biti drag. Želim samo da bude spreman kad se susretne s takvim ljudima. Pripremiti ga za realniji i nažalost sve okrutniji život.

Što je tebe tvoj sin naučio?

Puno toga. Očito mi je trebao malac od šest godina da me nauči da cijenim “male” stvari, da prihvatim različitost, da ljudima dajem priliku, da budem borac i da ne odustajem, da cijenim ono što imam. Puno toga me je naučio i još uvijek me uči. Ispada da on odgaja mene, a ne ja njega.

Prije par godina u jednom viralnom videu tata djeteta s Downovim sindromom rekao je kako je Downov sindrom nešto najljepše što mu se dogodilo u životu. Možeš li to reći i za sebe? Koju bi poruku poslao svima onima koji se pitaju kako je imati dijete s Downovim sindromom?

Istina!!! I sam sam puno puta to rekao. Naravno da bih želio da moje dijete nema nikakva ograničenja, ali vjerujte mi, taj kromosom više donese sa sobom nešto posebno. Rekao bih da trebate živjeti s njim da bi me razumjeli u potpunosti. Imati dijete s Downovim sindromom je isto kao i imati bilo koje drugo dijete, jedina razlika je ta što morate uložiti duplo ili troduplo više truda oko pripreme za samostalniji život nego drugi, ali vjerujte mi, isto vam se i toliko vraća nazad (čak i više).

“Kako ćeš kad mene ne bude?” tekst je kojeg je tata Marinko posvetio svom dječaku. Pročitajte ga ovdje.

Lukinu priču možete poslušati i na podcastu Iskreno o majčinstvu.