gledaj crtiće, molim te!

pexels.com

Ova korona je zbilja sve promijenila, ne znam tko su ljudi koji se usude u doba pandemije (velepošasti haha) pisati o screen time-u, ali SRAM IH BILO.

Već znate da Noa, iako će uskoro tri godine, jako malo tj. gotovo ništa ne govori. Idemo kod logopeda već neko vrijeme i stvari idu nabolje. On je shvatio da mora i riječima izraziti svoje želje i potrebe, a mi da moramo imati strpljenja i pričekati da se on malo pomuči da dobije to što želi. Prošle godine u ovo doba smo bili u lockdownu (društvostaju!?) i mi kao nadobudni roditelji smo zaključili da je to pravo vrijeme da skroz eliminiramo tv i crtiće na mobitelu. Dobro nam je išlo nekih tri mjeseca, no kako se bližila jesen i počela je poznata riječka kiša, počeli smo malo po malo popuštati. Priznajem da sam ja najveći krivac, htio sam pogledati zadnju sezonu Vikinga dok je još vruća, a da bi to odradio pošteno, trebalo je ponoviti i prijašnje sezone.

fotka je tu samo da se zna na koga djeca vole ekrane 🙂 čak i na vjenčanju sam imao mobitel

Kako su klinci ljeti išli kasnije spavati jer smo i do 20h bili na plaži, Ena bi uglavnom sama gledala Vikinge jer bih ja zaspao nakon 10 minuta. Zbog mog nekontroliranog zaspivanja smo Vikinge pomaknuli u raniji termin dok su oni još budni, a ne valja imati dvostruke standarde pa smo i njima vratili crtiće na tih 45 minuta koliko traje jedna epizoda Vikinga. I tako je to trajalo neko vrijeme…do ove nedjelje tj. jučer.

Počela je nedjelja kao nedjelja. Noa se probudio prvi, ajde po novom satu je bilo 8 pa ti je malo lakše (not!). I što da radim s njim u nedjelju u osam ujutro? Ubacio sam ga u kadu da se malo igra, a usput i obavimo nedjeljno kupanje, dva u jedan, di ćeš bolje.

Neo se probudio malo kasnije i prva izgovorena riječ mu je bila CRTIĆ, pa tata CRTIĆ, zatim mama CRTIĆ i na kraju BEJBI (Mateo) CRTIĆ, pa sad ti njemu nemoj upaliti crtić. Ena je morala ići nešto obaviti pa smo ostali ja, kao “odrasla osoba”, i tri mušketira kući. Naravno da smo pol’ stana rastavili i zaprljali dok se Ena vratila, ali ok. Svi smo bili živi i zdravi i crtići se i nisu nešto gledali i nitko nije plakao čak naprotiv.

Uvijek kad sam tako sam s njih troje sjetim se one stare: cijeli dan sam se igrao s djecom i pogledam na sat, a samo sat vremena je prošlo.

E da, za slučaj da se netko pita zašto nisam s njima izašao van, u park na primjer – napravio sam to jednom i nikad više. Barem dok ne počnu malo više slušati. To čak nije bio izlazak u park nego vraćanje kući. Matematika me izdala taj put.

Računica ide ovako: treba mi barem jedna ruka za gurati kolica s bebom, jedna ruka obavezno Neu jer njemu nema draže nego šmugnuti negdje u istraživanje, a ako ima kakva mačka ili pas u blizini potrebna je i jedna ruka za Nou, jer inače ode on za životinjicama. Taj put su se dogodili i pas i mačka i Neo koji je htio ići negdje nedefinirano, ali u suprotnom smjeru od nas. I tako smo u tren ostali Mateo i ja sami na cesti dok Noa trči na jednu stranu, a Neo na drugu, naravno, pa neće valjda u istom smjeru. E sad, brzinsko razmišljanje jednog tate. Noa trči za psom susjede iz naše zgrade koja i ide prema zgradi, a Neo trči u suprotnom smjeru prema autima, cesti i parku… Vičem NEO STOP, NOA STOP!  Ma nisu ni trepnuli. Neo je čak i dao gasa. Ok, trčim prvo za Neom pa zatim za Noom koji je već dostigao psa dok sam sebi govorim “ne zaboravi stisnuti kočnicu na kolicima”! Ulovim Nea koji instant počne vrištati i već izvježbanim motom si ga bacam za vrat na konjića (svaki dan tako idemo u vrtić i iz vrtića) i on meni isto tako izvježbanim motom izbija naočale s očiju pa sad ni ne vidim. Ok, čučnem s njim vrištećim na ramenima, zgrabim novo izgrebane naočale, naravno, karma, i krenem trčati prema kolicima s Mateom. Dođem do kolica i krenem gurati, a ona naravno ne idu nigdje (ona kočnica od prije). Šutnem kolica da se otkoče i nastavljam dalje. Da, znam, i sam vidim sliku u glavi kao što je jedna susjeda gledala uživo. Iza ugla zgrade pametna susjeda je stala s psom kad je vidjela da Noa trči za njima (HVALA TETA) i tako zadržala Nou na mjestu. E da, ona susjeda koja je gledala sve to dobaci usput –  “ja ne znam kako uspijete ostati tako debeli uz troje djece”. Vama malo manje hvala susjeda, ali isto samo ljubav.

Jedan roditelj na troje djece mlađe od tri godine nikako nije dobra ideja! Svaka čast odgojiteljicama u vrtiću! One su u ovo glupo vrijeme same na njih 14-15. Horor!

Uglavnom, dođemo mi napokon pred lift, Neo i dalje na ramenima. Noa i ja zajedno guramo kolica, susjedi se smiju, meni curi znoj i sve je super. Ubacim ih u lift i to je to, nemaju gdje osim leći na pod što Neo voli iskoristiti, a ja dobijem još koju sijedu u tom trenutku.

Nego da se vratim na crtiće, prošli tjedan je bio baš nekako naporan. Meni je posebno nekako loše sjeo jer sam uz posao i živciranje oko stožera i mjera za kazališta trebao i neku papirologiju ganjati. S našom birokracijom budeš sav bljak nakon ture po šalterima i to danima. I tako dođe ta nedjelja i još se sat pomaknuo unaprijed, vani je bilo oblačno, a ja sam sam s njih troje… Još sam radio i roštilj za ručak (ok taj dio je cool) i kad bi normalni ljudi odmorili, naša djeca dobiju žutu minutu. Ena i ja smo legli na krevet nakon ručka da odmorimo malo i evo njih, jedan po jedan nešto treba. Baš sad bi se jako mazili, keks je toliko poseban da nam ga mora pokazati i eto dva prsta vode nisu dovoljna u čaši i tako… Dogodi se jedan od najsmješnijih (barem nama) trenutaka našeg dosadašnjeg roditeljstva. Gotovo u isti glas Ena i ja: jesu vam upaljeni crtići???  A Neo odgovara “daaaaa”. “E pa onda BRZO GLEDATI CRTIĆE, jer ćemo ih inače opet poslati na godišnji.”

Zbilja nam je trebalo samo pet minuta mira i tišine!

Živjeli crtići i živio screen time!

smije li roditeljstvo biti teško? – SUPERMAME

Aleksandar Jovanović
ALEKSANDAR Tata trojice dječaka ispod tri godine, glazbeni i izvršni producent te tehnički direktor Međunarodnog festivala malih scena. Sasvim slučajno završio je u blogerskim vodama, a svoje kratke priče iz obiteljske svakodnevice dijeli na blogu Tatin (b)Log te na svom Facebook profilu.